PiPi i William Shakespeare

Nevenka;
uvijek biva ono što Šekspir kazuje u 12 sonetu, (koji je sada na redu)

"Jer se milja i ljepote sami drobe
I mriju dok motre kako drugo niče."

Osmijeh ti ostavljam...PiPi

12 – William Shakespeare

Kad brecaje brojim što kazuje vrijeme,
A blistavi dan u groznoj tone noći,
Kad opazim kako ljubićica vene
I crni se prami srebre u sjedoći;

Kad vidim bez lišća stabla uznosita,
Stadima na žezi doskorašnji osjen,
A sva ljetna zelen na nosila zbita,
Svezana u snoplje, s bijelim krtim osjem;

Tad me o ljepoti tvojoj muče dvojbe
Da ćeš s onim minuti što vrijeme smiće,
Jer se milja i ljepote sami drobe
I mriju dok motre kako drugo niče.

Ništa ne odoli vremenitoj kosi
Nego porod, da se rugaš kad te nosi.

Znam da briga s bijelom bradom raste


U šumi, livadi, polju izoranu,
pod Suncem sve zvjerke što trče, gmižu
il hrašće velebno il nježnom ljiljanu
uz svu ljepotu ipak snage liježu.

I sa mnom će naposljetku tako biti;
no vrijeme majci kroz misao ću dužit
dobrotu i ljupkost u sjećanje sviti,
pa nek mi htjenje bude isto zaslužit.

Znam da briga s bijelom bradom raste
i dok brecaje brojiš, život svoj kratiš
a želja ti jača, vidjet oči iste
prije no što naše vrijeme napustiš.

Praštaj ako možeš, usrdno te molim,
što čas mili kratim iako te volim.

13 – William Shakespeare


O, da jesi svoj! Al nećeš dugo biti
Svoj, ljubavi, nego sam dok ovdje traješ;
Pripremaj se protiv svršetka što hiti
Da obličje slatkom nekom drugom daješ.

Tako ta ljepota, uzeta u najam,
Ne bi našla konca; ti bi tada bio
Opet to što jesi, poslije svoga kraja,
Kad tvoj mili porod nosi lik ti mio.

Tko zapušta lijepu kuću da propne,
Kad je časno mogu držat marni ljudi
Spram olujnih vihora u zimske dane
I jalova gnjeva vječne smrtne studi?

Samo rasipnici. Ljubljeni, ti znade
Oca svog, i sin tvoj neka ga imade.

Poslije suza…


O, da jesam svoj! I rok mi hrli kraju,
al dok je vas što me zovete ljubljeni
obličje sebe, dug je po običaju;
da na koncu ne bi bili usamljeni.

Tko li to može vidjeti kraj sudbini,
imamo li što više osim htijenja;
kad nam mjera po visini li dubini
nosi ushićenja il razočarenja.

Poslije suza u tebi oca vidim,
ne kroz lice il krv jer sve to je spomen,
već u riječima rad kojih se stidim:
- Mjesto srca u grudima nosiš kamen.

Dok još samo u snovima oca gledam;
svoj dok jesam, usudu se boljem nadam.

14 – William Shakespeare


Po zvijezdama svom se ne domišljam sudu,
Premda mislim da razumijem zvjezdoslovlje –
Ne da dobru sreću kažem ili hudu,
Kuge, nerodice, godišnje razdoblje;

Niti mogu reći usud kratkom trenu,
Odajući svakom vjetar, grom i kišu,
Niti knezovima što će bit kad krenu,
Naviještanjem čestim što nebesa pišu.

Već iz tvojih očiju ja znanje čupam,
Čitam u tim stalnim zvijezdama umijeće:
Da će istina s ljepotom cvasti skupa
Ako se od sebe k potomstvu okrećeš.

Inače ti ovo proričem: tvoj grob
Istini je istek i ljepoti kob.

Neka sam Bogu mio…


Ako su dani da u zvijezde vjerujem
i onom što zapise zvijezda poznaje;
dok ko osuda stoji to što samujem,
pa reče: Vidim u očiju što sjaje!

Nije li život niz; s mnogo oluja
u kome su oči ko nebo što kiši
il proljetni sunčan dan u kom sve buja,
kad cvijetak na mladici zamiriši.

Lažu te oči iz kojih znanje čupaš,
skorašnje su! Zvijezde vazda traju
i mudro u njima pronađi što sanjaš
o meni za me, neka ti savjet daju!

O, kada bi iz zvijezda pročitat htio,
da sam Bogu tako ko i tebi mio.

15 – William Shakespeare


Kad promatram kako sve što nikne klicom
Samo kratak čas u savršenstvu traje,
Da na igre ovom velom pozornicom
Zvijezde liju svoje tajne utjecaje;

Kad vidim da ljudi rastu poput bilja,
Dok ih isto nebo i bodri i drobi,
Kipte mladim sokom, klonu sred obilja,
I odnose spomen o junačkoj dobi;

Tad mi pojam ove nestalnosti slavlja
U vidokrug tebe, tvoju mladost bujnu,
Gdje zatorno vrijeme s rasulom raspravlja
Da mlađahni dan u noć ti mijenja nujnu:

Pa za tvoju ljubav boj s vremenom bijem,
Dok te ona trga, ja te snova sijem.

Trajat će zapisano…


Ne činim li, po tvom sudu domišljatom,
ono što mi po prirodi majka zada,
dok se bahat razbacujem s ljepotom;
ipak će na koncu biti puno sklada.

Rekoh; nestrpljenje prijateljstvo kvari,
uzdam se u mudrost proteklih ti dana.
Oh, nije sve izgubljeno kad se stari
rad` vas ocvalih, duži se, bujna grana.

Vas da nema, što bih učiniti znao,
u vama gledam prirode zaduženja,
a bez vas bih pod zvijezdama lutao
izgubljen putujući do uništenja.

I dok me vrijeme bespoštedno mrvi,
trajat će zapisano duže od krvi.

16 – William Shakespeare


Ali zašto s jačom ne zavojštiš strašću
Na tog krvožednog silnika, na vrijeme?
Što se ne utvrdiš pred svojom propašću
Boljim sredstvima od jalove mi pjesme?

Sad si na vrhuncu trenutka sreće,
Mnoge nesađene djevičanske bašte
S krotkom bi ti željom dale živo cvijeće,
Mnogo sličnije od patvorine tašte.

Životne su crte obnova života;
Kroz vremena kist i đačko pero moje
Ni skrita ti vrijednost ni vanjska ljepota
U očima ljudskim žive ne opstoje.

Razdaješ li sebe, sebe čuvaš smrtan;
Moraš živjeti, umijećem svojim crtan.

Živo na kraju biva smrvljeno



Mili pjesniče, znam da znaš, čemu ćutiš;
vrijeme je rovač, nasilnik svakom licu,
a svojom pjesmom sebe i mene zlatiš,
ljupkost čuvajući u dvanaestercu.

Spomen sebe u nasljedniku čuvana
samo njegova je kao što on je moj,
a zapis o meni s tvojih usana,
svima za vazda, spomen o meni je tvoj.

Živo u očima od živog rođeno,
zamijenit ne može sjaj ogledala,
al sve živo na kraju biva smrvljeno
rad` toga za pjesme tvoje ipak hvala.

Razlog je to da dvostruko sam Bogu drag
poslije pjesme kad djeva prijeđe prag.

17 – William Shakespeare


Tko će vjerovati u buduće doba
Mom stihu, da hvale najviše ti lije?
Premda nebo zna da još je poput groba –
Ne kaže te pola, a život ti krije.

Da opisat mogu očiju ti dražest,
Novim nizom nizat svu tvoju milinu,
Buduće bi vrijeme reklo: „Pjesnik laže,
Rajski dodir zemno lice još ne dirnu“.

I, žuti od ljeta, ovi moji svesci,
Bit će prezreni ko staračko hvastanje,
Tvoja će se prava zvat pjesnički blijesci
I nategnut metar pjesme nekadanje.

Al da ti je tada živo koje dijete,
Živio bi kroza nj i kroz moje retke.

Ono malo zemlje…


Uistinu, hoće li tko vjerovati
toj požutjeloj svesci kad nas ne bude;
tvojoj hvali, hoće li se divit znati
il će ostat pjesme neshvaćene, lude!?

Znači li ti išta, slijepo štovanje,
i budućih dana zalog svake hvale,
kroz tebe će trajat i moje trajanje
jer su ti ruke divne stihove tkale.

A ono malo zemlje što lice skriva,
neka bude tebi ko i meni mjesto
gdje se suza slijeva potomka živa;
prvog dana ko i za godina petsto.

Od sad živi radi mojih obećanja,
da uskoro će svanuti dan vjenčanja.

18 – William Shakespeare


Hoću li te s danom usporedit ljetnim?
Ti si čarobniji i blaži; u maju
Dražesne pupoljke stresu ljuti vjetri
I prekratko ljetne vladavine traju.

I nebesko oko sja prežarko kadšta,
A često je zlatna put mu pomućena;
Sve se lijepo s lijepim naposljetku prašta,
Kad ga rodi slučaj il prirodna mijena.

Ali tvoje vječno ljeto već ne svenu
Nit izgubi nad ljepotom tvojom vlasti;
Smrt se neće hvastat da lutaš kroz sjenu,
Kad u vječnom nizu s vremenom ćeš rasti.

Dokle ljudi dišu, ili oči sjaje,
Dotle živi ovo i život ti daje.

Laskaju stihovi zaslađeni slavom



Svakoj hvali s hvalom mogu uzvratiti,
al mudrost i besmrtnost stihova tvojih
bit će teško ikom više dosegnuti
od stihova tih neće biti slavnijih.

Laskaju stihovi zaslađeni slavom;
budućeg doba, nama nedokučivog
i briga zabilježena živim slovom
našeg vjernog sluge, pjesnika laskavog.

Drznut će se neumoljiva smrt na te
da bi slava prije pozlatila ime
onog koji svakim stihom više raste
pišuć` danonoćno svoje zlatne rime.

Ne posustaj radi moje hvale skromne,
potomstva što će slavit buduće dane.

19 – William Shakespeare



Proždrljivo vrijeme, lavu pandže srubi,
I zemlju da ždere milo leglo nagnaj;
Strašne ralje tigra liši oštrih zubi,
Feniksa u krvi dugovjeka sažgaj;

Smjenjuj vedra doba i tužna u letu,
Brzonogo vrijeme, čini što bi htjelo
Milinama lomnim i širokom svijetu;
Tek ti priječim jedno ogavno zlodjelo-

O, lijepo mi čelo ljubavi ne brazdaj,
Nit na njemu vuci crte drevnim perom;
Ne takni ga u svom tijeku, neka vazda
Za ljepotu bude potomcima mjerom.

Il, prastaro vrijeme, sve najgore skrivi;
Ljubav mi u stihu navijek mlada živi.

Od stiha, drugačije će lice biti


Svoj ljepoti neprijatelj, to vrijeme
i u njemu dok se kupa baš sve živo
ostavljajući danak, svak` svoje sjeme
u truleži ipak raste neshvatljivo.

Zato ne kuni ono što neće stati
jer svojim strahom svoje vrijeme kratiš,
ploveći u njemu nemoj se predati
samo tako svoje postojanje zlatiš.

U zoru iako ti nije htijenje
od stiha, drugačije će lice biti
u njemu će naći milo zatočenje
da se vazda lijepo može ljubiti.

Pusti čas da bilježi što mu je milo,
a ti piši ono čemu se divilo.

20 – William Shakespeare


Žensko lice što ga rukom slika narav
Imaš, gospodaru-gospo strasti moje;
Žensko nježno srce, ali nije varav
Tijek mu kako žene himbeno ga goje;

Življe oko, smanje himbena treptanja,
I što god promatra to zlatom optoči;
Muška put, iz koje svaka put izranja,
Ženske duše tvari, krade muške oči.

I prvo te narav za ženu izatka
Dok, tvoreći tebe, sva se pomahnita,
Pa mi te zbog jednog uskrati dodatka,
Dodajući nešto što je meni ništa.

Ali kad te nape rad ženskih milina,
Daj mi ljubav, njima korist ljuven-čina.

Ljubljeni prijatelju


A onaj tko ljubav razlučiti može
nek` ne sudi slatkim stihovima ovim;
u sebi, mene, tvoje slovo uzdiže
tako i ja, tebe, u svom` stihu slavim.

Sve je ljubav što u sebi strah ne nosi:
i tebi i meni da ljubimo žene
naposljetku ljuven-čin biva, pa prosi,
nama uskraćene čari obnažene.

Al` ne marim dok te nedostižno volim
jer nije ljubav sve što se bilom mjeri
pa ko nemjerljivu ljubav je te želim
dok nam sude ne shvaćeni licemjeri.

U dnevnom svijetlu tvom se liku nadam,
dok noću u ženske zagrljaje padam.

21 – William Shakespeare


Ja u stihu nisam poput one muze
Koja se ljepotom naličenom krijepi,
Što i samo nebo za urese uze
I nabraja svoju lijepost sa svim lijepim:

Sa suncem je gordo i s mjesecom spari,
Sa zemnim i morskim draguljima skupim,
S prvim cvijećem travnja, s mnoštvom rijetkih stvari
Što pod ovaj silni svod ih nebo skupi.

Kad iskreno ljubim, iskreno ću pjeti,
Pa vjerujte meni: od ljubavi moje
Ljepšu ne rodi još majka, prem ne svijeti
Kao zlatne svijeće što na nebu stoje;

Brbljanje tko voli, neka još dodaje-
Ja ne hvalim ono što se ne prodaje.

Kupuje se osmijeh kićenim slovom


Sačuvaj me Bože, sladunjava stiha
da ljupkost lica u oblacima vidim,
vjetar da mi bude otimač uzdaha,
dok žudeći za ženom beskrajem lebdim.

Zar bi neka djeva takvu pjesmu htjela;
da joj oči ko biserje bijelo sjaji,
a usana opoj ko voćka dozrela
biva duši slad dok grme otkucaji.

A zlatne svijeće što nebom trepere
nek ures budu za one zaljubljene
što žudnju svoju opisuju bez mjere
vidjevši u njima ljubavi znamene.

Kupuje se osmijeh kićenim slovom
i bi često plaćen brzim zaboravom.

23 – William Shakespeare

Ko nespreman glumac nasred pozornice
Koji ulogu od straha zaboravi,
Ili neki gnjevnik, srdit nemilice,
Kome se od viška snage srce davi,

Tako ja, od straha da se povjeravam,
Smetnem s uma ljubavni obred pravi;
U ljubavnoj snazi kanda očajavam,
Obremenjen moću vlastite ljubavi.

O, nek su mi knjige govornici tada
I rječitoj grudi nemušte preteče:
Za ljubav se mole i traže nagada
Više nego jezik koji više reče.

O, čitaj što pisa ljubav koja šuti;
Ljubavna je mudrost i očima čuti.

Sve riječi i sva gluma nisu dosta

Sve riječi i sva gluma nisu dosta
za iskazat` ono što mi srce davi
kad u očima ugostim nježnog gosta;
ko istina se rastače, rad ljubavi.

U knjigama tražim istinu o nama
tamo gdje se prijateljstvo, krvlju plaća,
mudrost tvoju što se stječe godinama
da mi reče: U ljubavi, mi smo braća.

Uzmognem li biti pjesnik koji veli:
Skromnu misao o prijateljstvu vrlom
sve ono što mi srce istaći želi
neka mi se stih, za te razlije grlom.

Ljubav od ljubavi može biti jača,
djeva tek kad li uz me smjerno korača!