Teodora i PiPi

Snivaj milo moje …


Nada, temeljna pretpostavka vjere
u ljubav, onu iskonsku i čistu;
biva kad nam lik srce izabere,
kad osjećaji svakim trenom rastu.

A čula ko list na vjetru trepere
oh, kad ti potiču maštu blesastu;
nije li kad dušu svoju povjere
duši onoj s kojom ko kad srastu.

Snivaj milo moje, snivaj ko prije
jer u snovima nema zbiljske boli
i pusti nek` ti srce ludo bije.

Lako je voljeti onog tko voli;
čak i sunce tad` svijetli svjetlije,
kad netko nekog istinski zavoli.

Kako ljubav biva

Kako ljubav biva to oni znaju
koji su je sreli onoga casa
kad se oci duse prepoznaju
u nekoj rjeci ili boji glasa.

Iz mirne luke pokrenu se vali
na pucini ugledamo novi dan
i sve do tada, sto smo svetim zvali
sve se lako daje za jos jedan san.

I sanjamo cudno, k'o nikad prije
nekog ko nam sad citav zivot znaci
bez imena tog zivota nam nije.

Haljina se nova zbog njeg' oblaci
najljepsi osmjeh lice nam umije
a poljubac prvi ostaje najjaci.

Pjesnikov usud



Kada bih na tren mogao biti pjesnik,
a tvoj osmijeh više od male fotke
koju sad brižno čuva pohaban dnevnik
baš kao i nadom ispunjene retke.

Vršci prstiju često lutaju licem
diraju kosu i lijepi osmijeh.
Potajno uvijek završi poljupcem
taj naš sastanak što ga nazvaše grijeh.

Još samo malo žudnje i boli ištem
i svaki će redak dnevnika zapjevat
dok u ljubavi tako zaljubljen rastem
s usana pjesmu da mogu ti darovat.

Nije li takva ljubav pjesnikov usud
a riječi, stihovi koji stišću grud.

Neke nove rime

Pa, zar nisi pjesnik, u rimi si rodjen
pjesnik britka uma za tebe se kaze
pa i dnevnik stari sa briznoscu vodjen
zove tvoje ruke da uspomene traze.

Zar ta mala slika jos ti srce grije
a njen osmjeh radost u tebi donosi
vjeruj, moje srce jos za tebe bije
sto ti meni pises, time se ponosim.

Nada je tu a sad raste nesto vece
bol i tuga bice proslost pjesnikova
sa usana mojih tebi pjesma krece
novi stih prima zudnja ljubavnikova.

Sacekaj jos malo i srce ce znati
neke nove rime tebi ispisati.

Jesam li živ il živim kroz pjesničke slike?




U tvojim očima, modrina i dubina
kao ljetni suton na obali jezera
bez daha u trenu, postaješ mi sudbina;
danas neće biti dostatan potez pera.

Trebaju mi tvoje usne, tvoja blizina
ruke u kojima će plamtjeti nevjera,
glatko-nježni krajobraz svih tvojih oblina,
uzdah, kojeg nema u tragu nalivpera.

Koliko ću skupiti zvijezda pod kapke,
il mirisnih uzdaha punih omorike,
čekajuć` nadu i te njene oči ljupke.

Zar samo stih oživit može ljubavnike
maštovit i stvaran ko njene ruke gipke.
Jesam li živ il živim kroz pjesničke slike?