studeni 2024 | pon | uto | sri | čet | pet | sub | ned |
---|
| | | | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | | Calendar |
|
Latest topics | » O Tvorcu, andjelima i nebu sri srp 19, 2017 11:56 pm by Teodora» Pitanja ...pon sij 28, 2013 1:51 am by Darling » PiPi - poezijasub oľu 31, 2012 1:09 am by PiPi» Teodora i PiPiuto sij 31, 2012 2:27 am by PiPi» PiPi i William Shakespearepon sij 23, 2012 4:25 pm by PiPi» Obavjesti...pet lis 21, 2011 12:11 am by PiPi» Rimarij....verzija za testiranječet lis 13, 2011 10:25 pm by PiPi» Pitanja,odgovori, komentari...sub ruj 10, 2011 9:56 pm by PiPi» Zal Kopp, moja poezijapet srp 29, 2011 8:51 pm by PiPi» Herman Hese sub lip 04, 2011 3:01 pm by Teodora |
Online | Ukupno je: 1 korisnik/ca online; 0 registriranih, 0 skrivenih i 1 gost. / Najviše korisnika/ca istovremeno online bilo je: 75, dana čet lis 24, 2024 7:51 pm. |
FlagConter | |
|
| Zal Kopp, moja poezija | |
| | Autor/ica | Poruka |
---|
Zal Kopp
Broj postova : 10 Reputation : 1 Join date : 04.11.2010 Age : 68 Lokacija : Hrvatska
| Naslov: Zal Kopp, moja poezija čet stu 04, 2010 7:48 am | |
| Pjesma tvome tijelu
Kao nikada do sada osjećam tvoje meko šuštanje i dahom mjesečine drijemam u parku tvojih usana bez obzira što znamenje šume povremeno doziva, moje ruke sklanjaju tragove dana u predvečerje.
Započinjem titrati naglašenim plamenom strasti, jer tvoje čipkasto tijelo uronjeno je u moje prste i toliko se radujem zagrljajima njegovih uzdaha da nabreklim grudima ostavljam svu svoju žeđ.
Sred postelje svjetluca svijet tvoje glatke kože, pa radosno prosipaš tišinu znojnih bradavica, a kad se podno zvijezda šutke zalijećeš u noć, podsjetiš me koliko je vatrena moć krijesnica.
Pristojno se prepuštam naletima tvojih dodira, i uvijek sam sretan pri izranjanju tvog osmjeha, jer na meridijanima njegove bjeline raste cvijet čije si ime nastanila u prapočetke vremena.
Uživam bujati u srebrnim tokovima bokova, i opijen toplim glasom plavetnog ritma srca gledam kako sa zajedničkih polja dlanova tvoje nježno drhtanje doseže do ravnine neba.
Ustrajavam čežnjom u tvome nagom tijelu, jer tu imam tebe, imam oblik svog života, u njemu su, ženo moja, okus zraka i vode, s njim sam, ženo moja, među zvijezdama.
Zal Kopp | |
| | | PiPi Admin
Broj postova : 240 Reputation : 12 Join date : 02.11.2010 Age : 57 Lokacija : Hrvatska
| Naslov: Pozdrav... čet stu 04, 2010 8:08 am | |
| Drago mi je vidjeti ovdje još jedno pjesničko ime, iako te osobno ne poznajem upoznat sam s tvojom poezijom, drugačije od drugih....to je Zal Kopp. Imamo zajedničkog prijatelja pjesnika, Vedrana Rutnika, iskreno se nadam da će se i on pridružiti ovom za sad malenom skupu...
Osmijeh ti ostavljam....PiPi | |
| | | Nevenka Nedić
Broj postova : 12 Reputation : 1 Join date : 03.11.2010 Age : 35
| Naslov: Re: Zal Kopp, moja poezija čet stu 04, 2010 9:15 pm | |
| Sa oduševljenjem sam pročitala ove stihove: ljubav je jedan običan pojam kojem mi zapravo dajemo tako raznoliko značenje - bezbroj je načina na koji se ona može izreći. Ova pjesma je jedan od njih. | |
| | | Zal Kopp
Broj postova : 10 Reputation : 1 Join date : 04.11.2010 Age : 68 Lokacija : Hrvatska
| Naslov: Re: Zal Kopp, moja poezija ned stu 14, 2010 2:43 pm | |
| Pod sjenom mojih prstiju
Plod mjesečeve šetnje lakoća je srebrne svjetlosti što drhti poput srne i postupno zauzima tvoje tijelo, a ti, slatkoćo moja, prevrćeš se u nagosti mog šapta, i opijaš uzdasima dok ljubim krepost tvojih bedara .
Pod sjenom mojih prstiju sjatilo se dovoljno mjesečine, pa sad mogu pouzdano nastaviti čudesnom slatkoćom, mogu dohvatiti pojam neba, dozrijevati duboko u tebi, mogu piti radost na izvoru tvojih pozlaćenih brežuljaka.
Ćutim kako čežnja obogaćuje sanjarenje mojih zagrljaja i znajući da je sveto mjesto gdje nam se susreću pogledi, uzimam svoj osmjeh i stavljam ga u naručje tvoga lica neka zauvijek pjeva na sav glas u svjetlosti tvojih obraza.
A na obronke bijelih grudi spuštam moje srce neka sanja, neka njegova strast zaroni u meko svjetlucanje tvoje kože, a otkucaji, kao da nikada u tvoje tijelo neće sići, neka vrište, jer samo je tako moguće ubrati svaki cvijet sa tvojih polja.
A tvoje cvijeće, mila moja, tvoje cvijeće posjeduje žudnju, mirisi se iz njega očima piju, a boje počivaju u glasu daha, i sve to predivno tvoje cvijeće okrećeš prema mom tijelu, pa uz pomoć beskrajnog sanjanja duboko zalaziš u mene. Tako se u stvari razliježeš nježnošću i pjevaš ritmom dodira, da to postaje čista harmonija zanosa i ta tvoja neizrecivost, ta tvoja ženstvenost, fantastična je sloboda mog postojanja, oduzima mi razum, a moja čula nadahnuta tobom uživaju.
Zal Kopp | |
| | | Zal Kopp
Broj postova : 10 Reputation : 1 Join date : 04.11.2010 Age : 68 Lokacija : Hrvatska
| Naslov: Re: Zal Kopp, moja poezija ned sij 09, 2011 11:30 am | |
| Čarolija nježnosti
Ljubljena moja, sve možeš razumjeti ako nasloniš lice na moje poljupce i svoj zlatom nauljen struk prepustiš zvijezdama mog zadihanog njihanja. Sve ćeš osjetiti u mom blistavom znoju, kad stigneš okupat ću te osmjehom, a čim jezikom i prstima zakoračim na tebe prepolovit ću na tebi mjesečinu. Evo, nagnut nad obiljem tvoga znamenja prolazim gustoćom tvoje tišine, i obogaćen mirisom vrelih cvjetova u trenutku se vežem za tebe usnama. Klizim ponad visokih vlati tvojih uzdaha. i ploveći bijelim odljevima tvoga disanja nudim ti uzvišeno svoju težinu, neprekidno izgaram nad tobom, rastačem u tvoju krv plamen dodira, a na putanji zanosnog kruženja zaustavljam noć pod sjenom naših tijela i žudnju uskomešanu vrelinom pretvaram u strast naših milovanja. Uhvaćeni smo u čaroliju nježnosti, u snagu prisnosti, u nevinost sna, bokovi su nam žive vatre, ruke zgrčene, noge isprepletene u šaputanja, a naši trzaji oslobađaju nebo pticama. Iz mog srca rađa se tvoje zadovoljstvo iz tvog srca proizlaze čistoća moga glasa, iz mojih očiju treperi tvoja putenost, iz tvojih očiju prelijeva se moje nadahnuće, i živo si korijenje svih mojih krošnji. Prozirnost sam svih tvojih čežnji, i oduvijek si ples moga disanja, zapletena u moj oživljeni svemir spremna si uživati moje riječi. Pošto istinom ostaješ u meni spremno ću obogatiti tvoj svijet oblikovat svoju srčanost tobom, svakodnevno te obnavljati dušom, citirati tvoj sjaj kao hranu svog života, i besprijekorno te izdvajati iz mnoštva. Tobom ću zauvijek oslikati svoje lice.
Zal Kopp
| |
| | | Zal Kopp
Broj postova : 10 Reputation : 1 Join date : 04.11.2010 Age : 68 Lokacija : Hrvatska
| Naslov: Re: Zal Kopp, moja poezija ned oľu 06, 2011 1:45 pm | |
| Noć prepuna uzdaha
Mila, ostanimo na rukavcu naših želja, tu zrak tvojih očiju napaja moj osmjeh i tvoj se osmjeh sjaji u mom pogledu. Umotajmo svoju dušu u moć slatkog sna, i došapnimo tijelima neka razgrnu tišinu, a u međuvremenu, dok pripremamo dodire, prepustimo se ljubeći noć prepunu uzdaha. Kao ptice kad cvrkuću modrim visinama zagrlimo se uz pomoć vreline naših usana, i natopimo dobrodušnost srca bojom jabuke.
Koliko smo se puta umivali suncem i zalijetali poput jata u vrelinu dana, koliko puta zaplitali u bjelinu oblaka, ili klizeći čelom visoravnima postelje drhtali tek okupani plavetnilom. I dok bi srce kucalo crvenom strašću po nama se izležavala beskrajnost neba, a mi bismo, opijeni mekoćom obraza, zanosno pjevali mirisnim zagrljajima i dugo ostajali pod nježnim milovanjima.
Ostanimo još malo umotani u slatki san, i sanjajmo neukrotivost lišća u proljeću, a uronimo li kosu u korijen huka vjetra i položimo sjećanje pred svaku kap rose, osjetit ćemo kako se po našim bokovima tiho razlijevaju sazviježđa u bilu svemira. Ušećimo očima između krvotoka svjetlosti u bešumne noći koje neprestano zijevaju, i dok nam se tijela natapaju bojom jabuke razumjet ćemo od čega je nastala naša krv.
Zal Kopp | |
| | | Zal Kopp
Broj postova : 10 Reputation : 1 Join date : 04.11.2010 Age : 68 Lokacija : Hrvatska
| Naslov: Re: Zal Kopp, moja poezija sub srp 16, 2011 10:07 am | |
| Poema – Voljenjem zajedno
Siječanj-Kad vode ležeći samo šute
Omamljen radošću izvirem u tvojoj tišini, i ostavljam disanje tamo odakle dolazim, jer bez tvojih dlanova na usnama, ljubavi, u samom sebi od sada više ne postojim.
Hrabra ženo, noćas si se uspravila u meni i moje srce ovila tajnom ženske vatre. Ćutim; probuđena svijetliš u mojim očima, a nebo s kojeg silaziš udišem tijelom.
Snježna si ptica u nespokoju nebeske duše i valovito svjetlo ponad samotno mekih usana, vrtlog si čarobnih snova i krajnost što doseže blještavilo uzdaha u šutnji vječnog vremena.
Potječeš od pozlaćene kapi moga osmjeha, a biti obasjan tišinom dok po meni cvate inje, znači lebdjeti vodoravno iznad tvoje nagosti i tik do tvojih očiju pretakati se u miris zvijezda.
Osluškujem dok me nosiš smjerom bradavica i kako nabrekle provlače otkucaje moga srca, a sve što ne možeš dočarati svojim poljupcima mirisom sna slažeš unutar vječne čežnje usana.
Iako odnedavno plovim sjećanjima tvojih dojki, odavno sam ušao u krug tvoga ozarenog lica, i povrh tebe u toplom sanjanju svoga maštanja u potpunosti okusio nježnu putenost žene.
Bijah samo prut, a ti si me obukla u sunce, vatrom svoga bića postala moje goruće lišće i pod malenim komadom neba ponudila sebe, pa me častiš plamenim oblikom svoga tijela.
Pokazuješ kako se trebam ophoditi životom, prepuštaš mi vjeru u tvoje dragocjeno biće, a usput ljubiš moje ruke svojim ramenima i kroz šaputanja bistrih zjenica privijaš uza se.
Tvoje oči, jato su ptica na obrazima mojim, i glasovitost tvoja kristalna je mjesečina, bistra divota polegnuta po mom trbuhu. A tek žubor nebeske puti u tvom govoru…
Ah, ostajem predan čistom ozračju uzdaha, u veličanstvenom njihanju bokova nalazim san, i dvostruko svijen u mekom naručju tvoje duše rastrčan sam kao bujica u krvotoku strasti.
Otkad su dvije rijeke naših tijela zagrljaj postale, a tople boje milovanja napojile želju prstiju, valovima žudnje zalijevamo vrele prepone i u navali slatkih kapi takvi pjevamo voljenje.
Ljubav nas od sada ne čeka, hodajmo s njom vedro i bez straha ostvarimo istinom sve što snivamo, ona je anđeo, a kad se njezina krhka veličina razigra postajemo doba njenog beskrajnog razumijevanja.
Pođimo kroz stablo vjetrova, pa niz korijenje daha zaronimo u duboke uzdahe ove ljubavne noći, u premoć poljubaca pretočimo naše zagrljaje i snažno zakoračimo zjenicama strujom mjesečine.
Čisti smo izvor plavetnila u mirisu biserne vode, na obalama naše prisutnosti plešu bijele ruke, opkoljava nas gusto svjetlucanje toplog znoja i razlijevaju se prsti pučinom uzdrhtale kože.
Možda primjećuješ množenje kapi posteljom, žele natopiti preostalu bjelinu našim zanosom, a niže ispod naših tijela gdje se čuju koljena, s nebeske strane u žeđ bedara navire kiša.
Sva ta naša voda je istovremeno žudnja i san, polijeva nas i beskonačno natapa dahom zemlje, razmiče u nama tamnu beskonačnost svemira, i vrhove drhtanja pretvara u svjetlost misli.
Što bih, ljubljena moja ženo, bez tebe!? Hraniš me cjelovima i pojiš svojim okretima, a sjećanje na vrijeme u kojem me snijeg gušio brišeš osmjehom dok prelazim u tebe.
Daljine u kojima su milovanja presahnula šaputanjem presvlačiš u naručje svitanja, i kada se propneš nježno mojim preponama, nestanu sve krhotine razbacane prošlosti.
Bistra moja rijeko, huku mojih vjetrova, kako te u siječnju još nagraditi, kako osvanuti kad vode ne otječu, već samo ležeći šute i traže kliktanje galebova na glatkoj površini?
Moj jezik razumije stjecište svih tvojih izvora prepoznaje poda mnom okus mirisnih pejzaža, prštiš u nepreglednom sjaju šutljive pitkosti, ljupka i nasmiješena, razgrćeš osamu ruku.
A tišina što se njiše između naših poljupca oplemenjena klija sokovima naših života i osluškujući ovo sjetno i čeznutljivo doba temperamentno klizi kroz naš mir.
Koliko smo vremena proveli u mladosti, a koliko trenutaka u sreći što ljubavlju hrani i sad zvuk naših uzdaha plovi na mjesečni, kao lahor je u svjetlucavu naručju zvijezda.
I mi, ljubavi, srećemo dukate suncokreta, tako silno željni ulazimo u unutrašnjost srca, a kad maglina jutra legnu na prozeble trave, tek tada znamo kako uživati dah na usnama.
Ne smijemo prespavati zadnje jutro siječnja, pred nama je dan obilježen postojanošću, legnimo slobodno, zavijorimo osmjehom, i zagrlimo se prije no što noć okrene leđa.
Prepoznati smo u srebrnoj šutnji neba, kipe jastuci zato tecimo poput topla meda, i sigurni u beskrajnom promatranju zvijezda, razlijevajmo uzdahe prema jutrima veljače.
Uostalom, ako nas je sve do sada napustilo, i bili smo ničiji, sami u rasplamsanoj jeseni, u sjeni vlastitih tijela, u svoju kožu zalutali, ove noći, ljubljena, prelijeva nas gusti san.
Treperi žudnja vjetra i skoro će početak dana, ali kad se dodirnemo mekim odsjajima jutra i nadalje smo, ti zrela žena i ja zreo muškarac, iscrtani vrelinom usana u rumeni osmjeh.
U prstenu mjesečine ništa više ne trebamo, jednako je sve u nama, ljuljajmo se pripijeni, a glas veljače što kroz lomljenje leda dolazi neka naiđe malo kasnije, samo malo kasnije…
Još smo zaklonjeni proljetnim suhim cvijećem, u zaleđenim mirisima uspavane ravnice, u promrzloj svježini odlazećih zimskih zora, i sumraku koji večeras prelijeće plavetnilom.
Jedan za drugim ostaju nam dragulji siječnja, kao što uspomena u krilima labuda sniva u svemu su našem, u svim našim čulima, u skutima i struku, u zagrljaju toplih tijela.
U nježnosti sjaja što donosi toplu žudnju, u vatrama s kojima smo utkani u ljubav, i zato tečemo dalje, jer i ljubav dalje teče s nama zajedno u veljaču što kroz vjeđe viri.
Zal Kopp | |
| | | Zal Kopp
Broj postova : 10 Reputation : 1 Join date : 04.11.2010 Age : 68 Lokacija : Hrvatska
| Naslov: Re: Zal Kopp, moja poezija čet srp 28, 2011 6:22 pm | |
| Poema - Voljenjem zajedno
Veljača - Nebo odsjeda dužinom veljače
A nebo oduvijek odsjeda dužinom veljače, i bdije krikom svjetla u sjeni istočnog vjetra. Zato užitak uzbuđenog srca nudi blagostanje, i pod dodirima naših tijela sve u nama traje.
I prozirna tišina razbuktava ritam strasti i uspinje se osmjehom zanosnih zagrljaja, jer dok sa sebe skidamo mirise siječnja mjesec u našim uzdasima duboko drijema.
Naš dolazak nagovještava sunce bijeloj pučini, i prevalivši dug put po blještavilu snijega donosimo ljepotu najbjeljih kristala inja i poput zvjezdane radosti nudimo ljubav.
Kao riječni galebovi klikćemo obalom mjesečine, a sa srebrnog obzora, odakle dolijećemo, zaplićemo vreli zrak među dremljive krošnje i točimo cvrkut istoka u ogoljela debla hrašća.
Slijedimo vedrinu osmjeha putanjom zagrljaja i posijmo naše bilo usred bijelih brazda zime, neka snijegom, čija škripa žudnju pojačava, i dubinom zemlje neprestano u korijenju ječi.
Plodonosni u duši veljače tjelesno dozrijevamo, u zimskoj mirnoći duhom smo nagrađeni, i tek ovjenčani u zvuku njezinih cjelova prelijećemo s jednog kraja na drugi kraj dana.
Motrimo sjene kako bjelinom poskakuju, u milosti su čistoće leda i drhtavog sjaja, u lebdećoj tišini što usnuli sumrak navlači naše sjene umjesto nas na počinak polaze.
I livada bijela, i grmove grane, i kristali, i sva ta nijemost zov su kroz koji se kreću, a mi se bez njih i pomoću čarolije vjetra polako opijamo zaranjajući u obilje noći.
Blistavom magijom cjelova duž naših tijela slažemo strasti dok slijećemo u predvečerje, naše se željne usne sreću posred polja čela i pod toplinom pogleda vlaže mekoću kože.
Dok nas veljača spremno u potpunosti preuzima i sa naših grudi osluškuje protok vremena, sretni smo, jer je među isprepletenim rukama gdje joj godi naša bezvremena prisutnost.
Mi smo neprekidna vreva svjetova u jednom, u srodstvu sa bezbrojnim tajnama svjetlosti, mi smo milijun sanjanja u požudnom snu, i skladni miris u prozirnom beskraju boja.
Na licu našeg srca neizmjerna je ljubav, i narav naše duše potječe iz naručja sreće, nigdje se kao u nama živa radost ne izvija, niti glasovi zanosa toliko visoko uzlijeću.
A kad uđemo u večer, u njezino podrijetlo, i pogledom rastrčimo po staništima zvijezda, kad se krećemo rubom svemira, niz horizont, naš dah se poput mjesečine raspe nebom.
Mila, koliko nas tada u tom vremenu ima, u vrelu iz kojeg sklad vjerovanja teče, u voljenju neponovljive svježine svijeta, u svečanosti besprijekorne kolone plavetnila.
Plodovi smo dokle nam pogled dopire, u domašaju bezbrojnih pokreta naših ruku, u nezasitnim dahtanjima naših tijela, i na usnama užareno crvenim od strasti.
Kakvim se veličanstvenim nemirom krećemo i kakva sudbina obilazi naše zagrljaje, kakvom samo čežnjom začinjemo svoj smisao kad zauvijek odjekujemo voljenjem.
Nježnost nas upućuje svojim smjerovima, i kamo god nas dovela bit ćemo dostojni, jer u neprekidnoj vrevi istinitih težnji njezinom smo zamisli dio njezine nutrine.
Njezina uzburkana strast valja naša bedra, i nikada ne posustaje u našoj zadihanosti, a njezina nasmijana i lijepa razuzdanost posjeduje potrebu i krepost našeg razuma.
A među sjenama zvijezda i na obalama neba naše su ruke sročile vrele stihove milovanja, i naš život posjeduje toliko zaljubljenosti da slatkoća ljubavi pod nama dobiva dušu.
U beskrajnoj tišini zime ostvarujemo san, i ne odričemo se spokojstva slobode, jer moje biće okićeno mnoštvom cjelova u tvom osmjehu miriše na ljupkost rose.
Tečemo prema radosti koju obožavamo, i prepuštamo se zvukovima sazviježđa, neka nas otkucaji srca izviju prema duši, s njom se, mila, najbolje upoznajemo.
U gibanju naših tijela više kapi znoja nema, već u rijeci pokreta bljeskaju praporci, a nemirni valovi zlatnog žamora požude preko uzdaha zalaze u beskrajnost neba.
Ako nas san i opkoli vlastitim obličjem, ili se iskričavi pretvorimo u slap mjesečine, samo premostimo razdaljine sanjanja i svi će se trenutci posteljom umnožiti.
Približit ćemo se modrim obzorjima ožujka, a daljina će nagovijestiti buđenje lišća, i pripremit naše zagrljaje za prva šuštanja, jer iznad krošnji počinje naša neobuzdanost.
Dođi, slatka moja, dođi u moj pokret, neka ti moji prsti plešu oko tankog struka, legni u miris kose i čežnju mojih ramena, i po koži mojoj snove cijelog svijeta kušaj.
Srčani tvoj glas neka u meni mrsi misli, neka se boja moga oka tvome srcu divi, uostalom, plemenitost tvoga bistrog uma oduvijek cijelim mojim bićem cvate.
Pri svakom poljupcu bliže smo ožujku, i s ovom noći veljača se bliži svom kraju, zato predahnimo u zanosu mjesečine, za nju na našem licu uvijek ima mjesta.
Jedino tako sjedinjeni i bez obmane ulazimo u veličanstvenost voljenja, u jeku ožujka, a kako našim tijelom prolaze godišnja doba nosimo i sva ljubljenja iz siječnja i veljače.
Zal Kopp
| |
| | | PiPi Admin
Broj postova : 240 Reputation : 12 Join date : 02.11.2010 Age : 57 Lokacija : Hrvatska
| Naslov: Re: Zal Kopp, moja poezija pet srp 29, 2011 8:51 pm | |
| Pozdrav prijatelju....sasvim logičan nastavak poetskog stvaralaštva..."poema" , sviđa mi se ta zamisao da svaki dan ima svoju strofu...znaš da sam protiv dugih i predugih pjesama no ovo je nešto drugo, i strpljivo sam čitao i uživao kroz stihove... Dakako kao veliki ljubitelj sonetnog izričaja mislim kako rima nedostaje, no nije presudno...čak nisam našao ni stih(ove) koji bi mi "onako" zapeli za oko i uho...
Osmijeh ti ostavljam....PiPi | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Zal Kopp, moja poezija | |
| |
| | | | Zal Kopp, moja poezija | |
|
Similar topics | |
|
| Permissions in this forum: | Ne moľeą odgovarati na postove.
| |
| |
| |