PiPi - poezija

Pozdrav svima...

I dok mi ime u pogrdama strada,
misao nikada od vas nisam krio
nit` o čemu vama lažno govorio:
otkud to htijenje da zavada vlada?

Prognan rad` vlastite riječi bez stida,
rekavši sve ono, što reći sam htio
k`o kad nisam k`o vi, pa vam nisam mio,
zboreć` slikovito, navukoh si jada.

Najljepši dio duše, čine nevažnim
dok ko škrtci svaki svoju riječ štedi,
što reći sam mog`o osim; ja vas žalim!

Ne prate me oči, rad` dobra što činim
nit` u očima tim to išta vrijedi,
tajac mi plaća; zar da drukčije mislim?

Ne mozgaj puno, imaš il` nemaš sreće
već reci ko što kažem; blago meni,
to ti velim ko sretnik, sreće veće,
kad svaki tvoj stih, moju pažnju plijeni.

Da, možda danas tvoj stih pred mojim kleči,
a već sutra, stih će tvoj od mog bit` veći,
kažem jer vidim, tvoje zlatne riječi
u nakani vrloj, s perom doseći.

Ko mi sad čast veću udijelit može,
kad pjesnik čašu diže u moje ime,
rad hvale njegove, molim te moj Bože
podaj mu, što meni želi, vječne rime.

Zahvalu tvoju rado u srce primam,
svoju šaljem, što za te u rimi imam.

Utjeha kose
( Antun Gustav Matoš 1873-1914 )

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.


Početak

Lik kad ugledah u dvorani kobnoj;
izdaleka bi samo tužna žena,
diviti se nisam prest`o, kosi tamnoj
i očima njenim, punim plamena.

Je li to od Amora, prevarena
duša, što sad teži osudi smrtnoj
pa se i za ljubav plaća cijena
ko bolna sjeta u noći besanoj.

Kad zaigra slučajnost i svijetlo
u kolu, trepereći iznad lica,
bljesnu moje oko, njoj se divilo.

U dvorani kobnoj punoj iskrica
poželih njenu ljubav il crno tlo;
ispod svijetla gorućih lojanica.



Jesenje veče
( Antun Gustav Matoš 1873-1914 )

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira

Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.


Suton

A poslije sunčanog sjaja, suton
u kojem se naglo gase pogledi;
tupi pogled u daljine, monoton
po cesti pustoj, što mu tek slijedi.

Još samo jablan s vjetrom u lišću
prkosi tami, šapućući šušti
o vrapcima što u krošnji cvrkuću,
s ranom zorom, pa sve dok dan blješti.

Olovna priča samaca u noći,
tog što čeka, onog koji će doći,
i koraka teška, šutke zboriti.

Svatko ima svoju tugu u noći
i nikada se neće razumjeti
iako će sjena sjenu susresti.



Ljubav
( Antun Branko Šimić 1898-1925 )

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole

…


Okupana žutim svijetlom

U svijetlosti petrolejske lampe;
žutom svijetlu, na tvome tijelu
oči mi se utapaju i kipe,
dok te gledam prelijepu i zrelu.

Vani, sve šume, proplanci i ceste
cijeli svijet, osim noći duge;
kao da rekao sam, nestanite,
utihnulo sve je rad` moje drage.

Moje tijelo, ruke ispružene
oko tvoga tijela svijaju se,
žude, mole skute obnažene
dodiruju lice, usne, kose.

Zgasnuli smo plamen prvim uzdahom
i ogrnuli se ljubavnim ruhom.


Ti koja imaš nevinije ruke
( Vesna Parun 1922 - )
…
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
…


Ako su ti ruke nevinije…

Tvoj smijeh i zagrljaj hrabre srce,
( a tvoja bi bedra zaustavila
krv što kola tunelom besanice )
kad bi me samo jednom poljubila.

Tvoje ime, srcu brza udarce,
( iako si u grlu riječ skrila
ti si u svakom stihu pjesmarice )
a dodir tvojih ruku , moja krila.

Ako su ti pak ruke nevinije
od žudnje poharane olujama,
neka ti srce ko moje ne bije

i pobožnija budi u željama,
od mene koji ne znam drugačije;
nevinost koji nemam u rukama.



Noćas bih mogao napisati
( Pablo Neruda 1904-1973 )
…
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
…



Mogao bih noćas


Volim je, a voli li ona mene;
u tihoj noći kao što je ova,
u noći kad su žudnje ulovljene,
u rimama najtužnijih stihova.

Misliti da više nema voljene,
jednako je kao biti bez snova,
biti ko onaj komu gasnu zjene,
pišući svoja najtužnija slova.

Ljubljah je u prvim zrakama sunca
i u posljednjem treptaju zvijezda,
ljubljah ju u poljupcu bez poljupca.

Mogao bih noćas tugu voljeti,
i kroz suzu poput bobice grozda;
najtužnije stihove napisati.

Grižnja savjesti
( Charles Pierre Baudelaire 1821 - 1867 )

…
Kad će kamen - tišteć plašljive ti grudi
I bokove koji za mekoću znaju -
Pr'ječit srcu tvome da se, želeć, budi,
A nozi da trči putem, k događaju:
Grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne
(Raka razumije pjesnika), u vajne
noći bez sna, r'jet će: ť da l' ti vr'jedi sade,
kurtizano jadna, što ne upoznade
Za čim mrtvi plaču? - I na te crv će sjesti,
l kožu ti točit ko grižnja savjesti.



Prije nego li umreš…

Dočekaš li kamen što tišće grudi
i bokove što su nekoć meki bili;
teret što će pr`jećit srcu da se budi,
kamen što pogledu ti pute krili.

Dočekaš li mrku raku punu studi,
u kojoj ne mirišu karanfili,
sve one snove od kojih se ludi;
neka te grižnja savjest ne osili.

Vrijedi li tad ; za čim mrtvi plaču?
Blagost mila i ljubavi vrlina;
oči žive koje sada niječu

pa za ljubav vele, pusta taština!
Crv će svaku ljubav izjest i najjaču;
a tko li će se sjećat tvog imena?



Proljeće
( Aleksa Šantić 1868 - 1924 )


Nemoj, draga, noćas da te san shrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,
Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;


Nemoj zaspati…

Jutros je kokot zakukurikao!
I bi, da nam se misli dodirnuše
u ranom proljeću što zamiriše.
Oh, zjenu punu sjaja sam ti dao,

a ti draga, nemoj noćas zaspati
kad mjesec blisne u bistroj rijeci
gdje pale su prve rose i poljupci
dok očima nisi dala spavati.

Poslije te noći u prvoj zori,
roditi će se proljeće u kosi
s vjetrom koji jorgovan donosi,
i nadu srcu koje za te gori.

Zato nemoj, draga, sanjati snove;
pusti oči da s proljećem žive.



Kobna večer
( Aleksa Šantić 1868 - 1924 )

Ja htedoh da budeš ti čuvarka tajne
Lepote i blaga u dnu duše moje -
I pružih ti ključe gradina gde stoje
Moje nimfe bele i arkade sjajne.
Ja sam hteo tako da utone u te
Moje biće celo, i da tvoje ime,
Kô zlato rušpija, urežem u rime,
I sva stabla svoja, i sve svoje pute.


Kobni dodir


Htjedoh u pamćenje urezat ime;
ne za danas ili sutra, već za vazda,
sonetom (u kom žudnja srcem vlada)
obrubljen zlatom savršene rime.

Htjedoh više, jao, meni grešnome
i neka mi od toga srce strada,
kad nimfu bijelu vidjeh di pada,
ranjenu sumnjom, stihom jedne pjesme.

I gdje su sada tvoje oči mile,
ljepota od koje mi dah zastane
i riječi koje su me hranile?

Oh, ženo! Gdje li nimfa sad nestane;
ona, čije oči su sjajno sjale,
jer od tvog pogleda, srce mi vene?



***

Kad već moram pred vama da dočaram,
bol što mi tišti misli, svijetu zli;
nek` se zna da moram i da izgaram
više no umrli, slagat` stih vrli.

Jer što je bol, ako nije rani sol;
u oholosti i bezobzirnosti
tražit vrijedan glagol za prijestol,
bez savjesti u okrutnosti rasti.

Zar prezireš me tol`ko i razdireš,
rad` riječi što ruka ih označi;
a znadeš da s njima uho bodeš
u skromnom nizu što cvrči i ječi.

Jao meni, kad oholost me rani,
pa traju dani kad smo zavađeni!



Za malecku
( Charles Bukowski 1920 - 1994 )

Ona dolje pjeva, svira na svojoj
gitari, mislim da je sretnija nego
obično i drago mi je, ponekad malo
poludim i surov sam prema njoj.
Teška je četres’pet kila
ima tanušne zglobove a njene su oči
često istinski tužne.
Ponekad me moje potrebe čine sebičnim
sve mi to preplavi razum
a nikad nisam bio vješt u izvinjavaju.


Da si malo drugačija…

Ponekad ju vidim nasmijanu,
al mnogo češće istinski tužnu;
ni ja se tad ne radujem danu
niti na usnama, njenom imenu.
Ponekad sam prema njoj okrutan,
pravim se da sam dalek, odsutan
i ne pokušavam biti sretan
jer kad je ona tužna, ja sam sjetan.
Volio bih da svira i pjeva
u osmijehu da bude živa,
glasna i tako neponovljiva
baš poput domorodačkih bubnjeva.

Mogao bih tada ko Bukowski
zaboravit na rječnik gosparski
živjeti i pjevati boemski
divlje, sirovo, požudno i zvjerski.



*
( Charles Bukowski 1920 - 1994 )

Nije smrt ono što je užasno,
već životi koje ljudi žive
ili ne žive do svoje smrti.
Oni ne poštuju svoje živote,
oni pišaju po njima...
Ružno izgledaju,ružno govore,ružno hodaju.
Pusti im veliku muziku i oni je neće čuti.
Većina ljudskih smrti je obična prevara.
Ništa tu nije ostalo da umre.



Oh, smrti prije smrti

Oh, nije smrt najgore u životu,
već li život umrlih prije smrti.
Tih što sudbinu ljube svoju kletu,
pa tako mrtvi žele postojati.

Gospo mila, teško mi je gledati
u tvojim očima, mrtvu krasotu
i prije vremena gorko plakati,
dok u sebi živiš, svom mučilištu.

Pusti sve one što ružno govore,
oni imaju svoje gospodare
pa takvi hodaju među živima.

Imaš više od smrti na usnama
od samotnog uzdaha u noćima;
nije život bez ljubavi i vjere.

Moj prvi susret s poezijom nešeg člana UimeRime, ...bilo je to negdje na internetu...oduševili su me njegovi stihovi, te sam mu uputio nekoliko stihova na koje je on isto tako pjesnički odgovorio...i tako je nastalo nekoliko pjesama, koje ovdje donosim...

PiPi;
U ime rime

Prijatelju nepoznati
U imenu, vidjeh ime rime
u slovu dvije strasti
pelin i pjesma gdje te lome.

Svitanja nam ista i soneti
vjerujem, iste su nam i tame
stoga ti pišem u ime časti
uhvati tren i posjeti me.



PiPi;
Nepoznatom pjesniku.

Misliš li da je, pitam te, s štovanjem
mili prijatelju, sonet rđav svijet?
U kome sad prijateljstvo započinjem,
mogneš li nakanu iskrenu uvidjet.

Vidjeh u tebe, taj stih, okrunjen trnjem,
samo vjera, ljubav to može razumjet,
dok stihom goriš, vlastitim izgaranjem
žudeć` opisat nama, bolni svoj osjet.

Žeđaš i prosiš, pjesmom ko pjesnik svaki,
istinu istu, rad` koje duša zbori
pa u pamet turi, stih zvonki i sipki.

Ne pitaj; zašto duh tad putem krvari,
koji li je nagon, božanski il zvjerski;
to duša ti duha pjesničkog se žari!


UimeRime;
O duši stiha valja nešto reći

O duši stiha valja nešto reći
Al` teške misli sputale mi slova,
Jer ne znam šturo zborit o sreći,
bez koje tuga započinje nova.

Duša se stiha i trnjem ukrasi
tuge i rana kad se pjesnik sjeti,
K`o da bi htio svu bol da ugasi,
Prostorom novim lagano poleti.

U duši stiha oštra iskra tinja
pa u se, dimom tjera iskre ljute,
k`o da se stvore vlaku ispod šinja.
Varnice noćne maglicom se mute

pa slova drhte. Pjesma podrhtava.
Nove sonete...Ždere zora plava...

......
nekoliko stihova iz jedne od mojih pjesama:

Probode me bljesak nenadanog zova,
Iz dubine bića, dok tišinu slušam,
Bjelina papira guta moja slova,
Kada se u nutrinu zagledati kušam.

Pred dahom jutrenja, nove riječi kujem,
Gorčina tjeskobe postaje mi slađa,
Riječima si novim stare rane trujem,
U šapatu čula – to se pjesma rađa.



PiPi;
U svakom od nas tuga ključa

U svakom od nas, velim ti, tuga ključa,
a razbor tvoj, cijelu istinu znade
od sreće je uvijek, tuga mnogo jača
u pjesmama tvojim, oči moje vide.

A stih nam ko borba protiv vjetrenjača,
vazda novu nadu daje, u pobjede
do trena kad se stih il život okonča;
osmjeh il suze jedine nam nagrade.

Ne tuguj, dobri moj, u pjesmi i vinu,
oporo je vino svako u samoći
hitaj k sutra, tuge nek` te ne stignu.

Život se ne živi s pjesmom plačući;
nova zora već sviće, raduj se danu,
poslušaš li savjet, radost ćeš doseći.

Konoba oronula, stara.
prostrana taman toliko,
da primi veselo društvo.
Željno da se gozbi, da se časti.
Družina slavna, poznata svima.
Društvo mrtvih pjesnika,
večer svoju, poezije ima.

A ja sam, pomalo stidan
u zapećku sjedim, promatram.
Drugačiji od njih, čast imam
u društvu mrtvih pjesnika,
jedini sam živ, slušam.

Stolovi prostrani, za gozbu spremni,
voštanim svijećama osvijetljeni.
Svatko od njih, svoje mjesto ima
za stolom i u povijesti.
Kada su svoje lako pero,
oštrili, na bijelom papiru.

Glasovi isprepleteni, živahni.
Svatko od njih,ima nešto za reći.
Viziju svoju, kroz stihove ispisanu.
O ljubavi i sreći, tuzi i boli.
Svjedočiti mogu o vremenu,
kada su živi bili, kada su pisali,
stihove svoje, kojima su slavu kupili.

Većer odmakla, po svijećama se vidi.
Vina što se pije, sve je manje.
Glasovi sada još su glasniji,
svatko od njih, još stihova ima.

A ja u zapećku sjedim, promatram.
Čast imam, poeziju slušam.
Sada siguran da viziju imam.
O ljubavi i sreći, tuzi i boli.
Svjedočiti i ja mogu, perom.
O vremenu, u kojem živim.


.........
01.7.07. / 22:25
Nadahnuće za ovu pjesmu dobio sam poslije smrti Dragutina Tadijanovića velikog pjesnika koji se pridružio „Društvu mrtvih pjesnika“.
P.S. ovo je ujedno i prva pjesma koju sam čitao javno na jednom skupu pjesnika u mom gadu...

( Tebi stih kao dar )
Akrostih

Tebi ženo pjesme,
Emotivne kao kob
Bilo srca osnaži,
I lik tvoj feniks

Sred duše vječit,
Tiho meni govori;
Imaš ljubav, čijih
Hirova si patnik!

Kosu, usne, bok, oka,
Aura resi kao veo,
Onog čega izgled,

Darom svoga Boga
Adam dobi kao dar,
Ruku njenu, zavjet!


I – tebi ženo pjesme

Tebi ove tuge ne pripadaju,
elegija ova; umjetnost vrla
bol je iz dubine duše doprla
i piše pjesme koje te diraju.

Ženo, pusti oči da stih gutaju,
eliksir za te, ptico bjelogrla
nek` ljepotu imaš nebeskog orla,
ovih misli hvale nek te jačaju.

Pjesme su šapat sivog popodneva;
jecaj, al ne da bi ti zaplakala
emotivne suze, rad` ovog spjeva.

Sred moje tmine ti si kraljevala,
milost mira, ti za me izvojeva
eh, kada bi samo u to vjerovala.

II – emotivne kao kob

Eh, kad bi samo u to vjerovala,
moga srca da si radost najveća
ove duše plamen-vatra goreća
ti, noću-danju si me cjelivala,

i sjenu svake tuge, obasjala
vjerna mi drugo na putu prateća.
Nujno šaputala; čeka te sreća,
eh, sve do zore lice milovala.

Kao onomad kad me tuga smlavi
a u srcu rijeka nabujala
odrješito krene dušu da davi,

kob mi tog dana patnju darovala.
Oh, najdraža da si ti Anđel pravi,
bilo bi mnogo lakše reći hvala!

III – bilo srca osnaži

Bilo bi mnogo lakše reći hvala,
i voljeti malo više no prije,
ludo usne ljubiti još smjelije
od dana kada bi me odabrala,

srca vrelog, da budem magistrala,
rijeka strasti što tijelo grije,
cesta odvažnosti kad bilo bije,
a duša ti rad` htjenja zaplamsala.

Osnaži me utjehom pripadnosti
sad, il pusti nek mi oči zasjaju,
nekim rđavim odsjajem smrtnosti,

a ja ću bit koda me dozivaju
željno k sebi muze tragičnosti,
i bit` pjesnik kog` suze umivaju.

IV – i lik tvoj feniks

I biti pjesnik kog` suze umivaju;
lako je poradi očiju tvojih
i usana od ruža crvenijih
koje se meni više ne nutkaju.

Tvoj osmijeh oči mi priželjkuju,
više si od iskušenja đavoljih,
od jedri naslada dojučerašnjih,
jedina si kojoj oči vjeruju.

Feniks budi htijenjima avetnim
eden iz kog` čežnje progovaraju,
nujno šapćući glasom blagodatnim,

i biti ćeš san dok misli lutaju,
kazujem stihom pomno odabranim;
stih, gdje se naše usne ljubakaju.

V – sred duše vječit

Stih, gdje se naše usne ljubakaju,
rađa se na livadama zelenim,
Eros te kiti vijencem cvjetnim,
da oči to lice obožavaju.

Duše mi! Strasti me nijemo huškaju,
u oku, olujama iznenadnim,
šiklja krv k nasladama ljubavnim
eh, s neba to munje ne bljeskaju.

Vječit nemir ja nosim u pjesmi toj,
jedrim usnama ti si me dozvala,
epskom pjesmom na usni drzovitoj,

čuvstven glas dolinom razlijevala
ideal o ljubavi časovitoj;
to je pjesma koju bi ti pjevala.

VI – tiho meni govori

To je pjesma koju bi ti pjevala,
i ljubila usne. O, kad bi htjela,
htijenjem svojim kad ne bi ćutjela
o, kad bi pjesme srcem ti pisala.

Meni tad tuga srcem ne bi cvala
ep, prepun suza ti ne bi vidjela
niti mog lika ne bi se stidjela
i suzu nikad ne bi isplakala.

Govori, govori glasom božanskim
o ljubavi koju si izabrala
voleći me tim licem anđeoskim.

Oprosti, al` znam kad si obećala
reći pred svima istinu, tim gromkim,
i gordim glasom, hvalu bi klicala.

VII – imaš ljubav čijih

I gordim glasom, hvalu bi klicala,
mjesto mene što jecam ti sad jadno
a ljubav ne dokuči turobno dno
šestog kruga, gazeć` put od cigala.

Ljubav ko rijeka je protjecala,
ubog ja je željom tjerah uzvodno
bolno živeć` , ginuti ću bijedno
a ljubav mi nisi uskraćivala.

Vidjeh jednom davno milu djevojku
čijih koraka oči se sjećaju,
i danas još sanjam o tom puteljku,

jurila je dok zvijezde padaju
i kao da se nadala boljitku,
hrleći bosonoga svome raju.

VIII – hirova si patnik

Hrleći bosonoga svome raju,
ispod duge htjela si me ljubiti.
Rekoh ti; nemoj mala budaliti
o tome samo poete sanjaju.

vjeruj mi još i sad misli se kaju
a volim da mog`o bih izluditi,
sebe radi; pera ću se latiti
i pisati čem` se oči nadaju.

Patnik nekoć, više biti neću
a ni bajnih poljubaca bjegunac
to je zavjet što misli mi nameću.

na rukama tvojim, moj prvijenac
i sad pišem dok muze me salijeću,
kao pjesnik dosegnut ću vrhunac.

IX – kosa,usne,bok,oka

Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac,
opišem li ljepotu bogomdanu
sjajnu kosu mjesecom okupanu
a suncem pozlaćenu kao konac.

Usne vrckaste, moj vremenski tjesnac
sred kojeg nježnost ko dar imam danu
na hvalu ti i napast razuzdanu,
eh, slatke su te usne, meden lonac.

Bok vam stišćem, nazivam uzdanicom
o ponoći plamom strasti gorite,
kad zovem vas lijepom čarobnicom.

Oka vaša k nebu uzvisite
kada zovem vas, srca, čuvaricom,
al` Vi mi ljubavi moja recite.


------
*oka – oči

X – aura resi kao veo

Al` Vi mi ljubavi moja recite,
utjehu poetsku gdje da pronađem
riječi kad krenu tonut beznađem
a Vi, mi tužne stihove oćutite.

Resi li me vrlost? Zašto šutite?
Elan peru vratite milosrđem,
s utjehom ponovo put da nađem
i ljubim, ljubim! To mi izrecite!

Kao što bi sad uzalud to htio
a oči u dubok gledaju zdenac
odavno život što je proletio.

Veo strašne tuge ko rđav lanac,
epitaf ko žig! Reci, ti si mio,
očima svojim; ti nisi neznanac.

XI – onog čega izgled


Očima svojim; ti nisi neznanac,
neprimjetno trepni i ja ću znati,
od toga trena neću tugovati,
gospo, očiju tvojih bit ću talac.

čega više doli biti tvoj znanac
eho kroz um zna blebetati
gledajući što želim milovati,
a do sada za me bila si stranac.

Izgled vara i nije sva milina
za rok da nakon toga vi patite,
grlit ću i kad budeš babetina!

Ludo molim, a vi se odlučite
eh, da mi je pjesmu dić` do visina,
dar za Vas od božice Afrodite.

XII – darom svoga Boga


Dar za Vas od božice Afrodite,
amen ljepoti, neka je blažena
riječ što crta lika nadvišena
ovim stihom i kad vi ostarite.

moju ljubav ako i ocrnite
sijat će, ničim sjajnim nadmašena,
više doli sad čežnjom nahranjena,
ovim stihom i kad vi izblijedite.

glas pjesnika čujte ovog bezglasnog,
a u gaju kad pjeva kanarinac
blagost uhu vašem, glasa dražesnog,

ovo vam pjeva jedan dotepenac,
glasnu hvalu zborim imena dičnog,
akrostih kroz rime satkan vijenac.

XIII – Adam dobi kao dar

Akrostih kroz rime satkan vijenac,
da u vijek ostane ljubav cvasti,
a kao spomen naše ustrajnosti
mjereć` doba od kad bio sam klinac.

Da pišem kako bio sam čistunac
ovim svojim darom govorljivosti
bilo bi ravno ludoj bezglavosti:
I bijah mnogo puta povrh klanca!

kao kada sam, kad` ti si suze lila,
a ljubav kudila. Tiho zborite;
o, bilo je dana kad sam molila!

danas dok neugasivi plamtite
a ja vam pišem pjesme moja mila,
riječ do riječi sve istinite.

-------
*dobi – dobiti
*klinac – žarg. dječačić, dječarac, dečkić

XIV – ruku njenu, zavjet

Riječ do riječi sve istinite
u svakom retku život svakodnevni,
kadgod bijasmo pomalo naivni
u korist one riječi patite,

njenu nutrinu tek kada shvatite,
energiju bačenu dok ste gnjevni
naglas priznajte poraz neminovni
u zagrljaj( voljen-om,-oj )se bacite!

Zavjet je rukom napisan, Đurđice
a vri i kad đurđice ne cvjetaju
više nego što traje cvijet đurđice.

Jauk taj, kojim pjesnici cendraju
eh, ciče da pažnju steknu malčice,
tebi ove tuge ne pripadaju!

magistrala
XV – tebi stih kao dar

Tebi ove tuge ne pripadaju;
eh, kad bi samo u to vjerovala
bilo bi mnogo lakše reći hvala
i bit` pjesnik kog` suze umivaju.

Stih, gdje se naše usne ljubakaju,
to je pjesma koju bi ti pjevala
i gordim glasom, hvalu bi klicala,
hrleći bosonoga svome raju.

Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac,
al` Vi mi ljubavi moja recite
očima svojim; ti nisi neznanac.

Dar za Vas od božice Afrodite,
Akrostih kroz rime satkan vijenac,
Riječ do riječi sve istinite.

Ne traži nepoznato
( Nađeni Bog - Antun Branko Šimić 1898-1925 )


Ne traži ljepotu svoje pjesme
s mišlju; u beskonačnoj praznini,
jer tamo se misao preljeva u dugi;
u tebi je pjesma, uvijek u blizini,
u stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Pjesma je u tebi, bliže no što misliš
u ruci, na vrh pera, u plavoj boji neba
ona se smiješi, plaće, u svakom je licu
stravična i nježna u njoj nema tajni.

Ne pružaj miso u neizrecive daljine
Pripada tebi, ona vodi tvoja čula:

Pjesma je svjetlost u očima ljudi
I kroz nju tvoj sjaj treperi, miriše i šušti.




Čovjeku je teško pronaći Boga, tražimo,mislimo da je negdje daleko i visoko, Antun Branko Šimić; u pjesmi veli ovako:

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

Inspiriran Šimićem napisao sam ovu pjesmu onim pjesnicima koji traže svoje nadahnuće na dalekim i neopisivim mjestima!
Sve nade polažem u pokušaj razumijevanja mojih nakana kada sam kao inspiraciju uzeo pjesmu A.B.Šimića – Nađeni Bog,

Ne želim ovdje hvaliti Šimića kao pjesnika jer u nakani da dokučim one najljepše hvale mogao bih lako pogriješiti stoga se uzdam i vjerujem da je Vaše znanje veće od moga pa mi nije potreba tražiti one jake riječi kojima bih opisao A.B. Šimića i njegove pjesme.
Isto tako bilo bi jednostavno smiješno izdvajati riječi i stihove koje se poklapaju sa stihovima u mojoj pjesmi, jer je i na prvi pogled sve jasno.
Jedino moje opravdanje pronalazim u činjenici da mi je namjera bila napisati pjesmu inspiriranu Šimićem kao velikim kritikom i pjesnikom a da bude aktualna sa komentarima i napisima u posljednje vrijeme…
Koliki je moj grijeh i koliko sam uspio u tome ili ne daj Bože upropastio ljepotu izvorne Šimićeve pjesme, nek presudi vrijeme i Vi za koje sam imao hrabrosti kroz Šimićeve stihove uputiti jednu drugačiju poruku nego li je njegova…

Prozboriš li istinito…


Sad znaš kako je živjet s istinom,
kad mjesto zahvale, osude brojiš.
Mrzak si im, kao da pravdu krojiš;
nezasitnici smatraju te hranom.

Bogatstva nemaš pod svojim imenom
osim istine rad koje postojiš,
komu li se tad svidjeti nastojiš
kad si pogibelj tražiš pod kamenom.

Samo rijetki reći će, on sretnik;
(dok ćeš druge činit siromašnima)
svoje bogate duše ti si uznik.

Dok se istina cakli u očima,
otimačima tvog bogatstva: - Drznik!
Bit će uzvik na njihovim ustima.



Pjesniku...Friedrichu Nietzscheu i Vedrau Rutniku...Osmijeh ostavljam...PiPi

Sonet za damu


I sva milina u srcu i pameti,
ni` u nakani pjevati, gospo vama,
poradi trena za sve vaše milosti
u oku bez srama, vi ste za me dama.

Sa mnom, vama se tako lako igrati,
no volio bih znati; jeste li sama,
mogu li o vama snove snivati?
O tebi i o meni kao o nama!

U pameti i srcu nek` nađe mjesto,
milo tako, kako bi se meni snilo.
Oh, stihovi, što ih za vas pišem često.

Nek` misao vam ni`; što bi, kad bi bilo,
jer pamet će naći, dobrih razloga sto,
kako bi od strasti, vaše srce skrilo!

Kolegici Senki o, teti iz Biljemerkanta
( sonet o muzama )


Pitala me danas kolegica Senka,
zašto nema muza u minimarketu,
na blagajni radi jedna teta, crnka
bi li mog`o njenu opjevat ljepotu?

Ne poznam tu tetu u Biljemerkantu
al zasigurno nije muza velika,
iako ne sumnjam u njenu ljepotu
blagajnica bit` i nije neka bajka.

Oh, žena je to s tisuću problema,
kod kuće djeca, u redovima kupci,
u glavi njenoj drugom nema mjesta.

Od pelena i gajbi teški joj kapci,
kosa u repu i osmjeh na usnama,
minut mira, njoj treba, a ne poeta.

Ne mogu ti više pisati pjesme


Ne mogu ti više pisati pjesme,
rime u kojima ljubim ti oči,
nit` sonete koji skrivaju ime;
jer svaki mi stih, baš ko pelin gorči.

Daleka si i prošlo je vrijeme,
dok gledam tvoj pogled koji svjedoči
kako ti ipak pripadaš drugome;
a moje se srce u grču grči.

Ko povjetarac u krošnji nestani
nek` iza tebe ostanu treptaji,
sasušenog lišća prije studeni.

Tad će nestat` i moji uzdisaji
K`o lađa koja nestaje u pjeni,
nestat` će pjesnikovi izričaji.



Poznaješ li me ?



Ne zbori glasno što misao krije;
jer izlažeš tijelo ranjivosti
nestane li u pjesmi čarolije
morat` ćeš sav bolan pred pukom pasti.

Poznaješ li me, misao ti nije;
gle onog što se kroz izdaju časti,
kad niječe da mu još srce bije
za gospom, a rad` njene otmjenosti.

Neka ti uzdah, nove oči traži
( dok se potajice vazda vračaš njoj
maštajući danomice njene draži )

i pokori se onoj sudbi krajnjoj;
pa ljubav novu u nebesa diži
u stihu, strofi i pjesmi ljubavnoj.



Plačem još samo noćas


Da si mi brat, rekao bih;“ -Oh, brate!“
il` sestra;“ -Oh, sestro!“ vapaj bi bio.
Oh, vi što mi u srcu boravite;
oprostite, što sam se od vas krio.

I kad odlučih pisat, ruke drhte
jer izgubih onu što sam ljubio.
Ima li vas koji mogu da shvate;
oh, zašto bi u zemlju propast htio?

Bit će kako uvijek biva, Bog dadne;
onom tko je sretan, još veću sreću,
a posrnulom da posrćući padne.

Rad` vas i sebe, pjevat prestat` neću
I neka vas moja suza ne gane,
posljednja je, kunem se iskrenošću.

Gazeći bjelinu života oni žive



Gdje li je ugao ovog nam svijeta,
njedra isklesana od ploča kamenih
kroz milenij u pličinu potopljenih;
morskih vala i pjene za trijumf ljeta.

Tu se plavo s plavim pod Suncem spaja,
tu težak živi od rada ruku revnih,
Sunce se slavi u pjesmi raspjevanih;
kad se zabjele njedra kristalnog` sjaja.

Oči molitvene u nebu i prasak,
predstoji samo njihove vjere snaga,
da izostane ta Božja kazna, pljusak.

Život i muka rad` tananih naslaga
u zoru, poslije pijetlova, vrisak:
- Nek` počne berba bijelog morskog blaga.

Vjerni sam sluga…



Vjerni sam sluga vaših raspoloženja,
k`o što vidjet, da želite gospo moja,
za svu svoju tugu nemam opravdanja,
osim tuge vaše ko kad je bez kraja.

Zar uzalud su recitali htijenja,
što ih sročih s ljubavlju, bez broja,
pa napisah; ne vidjeh ljepša stvorenja
te mi nada, tren bit` vašeg zagrljaja.

Ugodu učinit` , vi bi gospo mogli
u jedan od svih mi preostalih dana
kad bi samo pogled k očima digli

tako ne bi bili srcu teška rana,
već bi tijelu i duši život smogli;
sva milina, oku potrebita hrana.


Zvijezde…
(Johana Volfanga Getea – Noćne misli )


Oh zvijezde, daleke zvijezde, sjajne,
tihe i po vječnom nebu razasute,
bezbroj puta u pjesmama opjevane
dok pjesnici noću pišuć` sate krate.

Obasjale vi ste mnoge zaljubljene,
al što od tog` o ljubavi više znate,
kad ste jadne tako usamljene hladne.
Jel` to sjajem svojim nama zavidite?

Utjeha vam vječno svijetliti mornaru
i kad neka padne, ispunit mu želju
dok pjevajući pjesmu grli gitaru.

Al` kad jednom približi se priobalju
pa mu kroz tijelo osjećaji nav`ru
zaboravit` će na te nošen ljubavlju.



Mogao bih te voljeti…


Mogao bih te voljeti beskrajno,
odveć žudim za tvojim dodirima,
al ti si sanjar,( nije nam suđeno )
maštaš o uzvišenim ljubavima.

Mogao bih te voljeti iskreno,
kad bi vjerovala svojim čulima
usnama što žude ljubit te nježno,
kad bi prestala živjet u snovima.

Ne vjeruj pjesnicima oni lažu;
u nedokučivim žudnjama duše
dok svaku ljubav u nebesa dižu,

od ljubavi naše vidješe ljepše
imenom ti svojim oni prisežu!
Al` gdje je ljubav rad koje uzdišu?

XCVI


Ruku sam tvoju, danas dotaknuo;
kao običan pozdrav, činilo se,
a meni, kao da sam san usnuo,
vidjeh kako dodirujem ti kose.

Umalo jesam, misao lanuo,
da me žudnje srca, k tebi nose
i jedan korak da sam koraknuo,
čuti bi mogla, Amorove glase.

Al oko nas svo to mnoštvo tjelesa,
u tren me spusti s onih nebesa,
brujeći pjesmu svakodnevne zbilje.

Bi kako biva, kad se pozdrav šalje,
velim ono što čuti može svatko.
Gospo, dobar vam dan; - izustim kratko.

Ipak smo mi samo ljudi


U meni je duša, to što se trudi
žureć` kamo, korak ju usporava;
a pjesnik svaki rad` tog izbjegava,
kao da nismo svi mi samo ljudi.

Zadrhtat ću i ja od hladne studi,
kao i vi bojim se zaborava,
živjet ne mogu bez topla pozdrava,
a to je ono što mi tišti grudi.

Nemaš li snage, bit će da se skrivaš:
- Gdje li su sve tvoje iskre u tami,
te vrline pjesnika koje snivaš?

Ti, pronađi u svojoj veličini,
sve ono što u meni izbjegavaš
pa budimo ljudi, neka se čini.

Vi, što se odričete mog` imena


Vi, što se odričete mog` imena,
vama pišem sonet razočarenja;
neka vam ne bude teret il` sjena,
negdašnji ushit i sva mi htijenja.

Zaboravu neću pustit vremena
kad su zjene sjale sjajem zrenja,
bit` će to moja mila uspomena
do zadnjeg trena, jedinog mi mrenja.

Duše nam istim putem putovaše,
( sad mi više ne spominjete ime )
vaše me krute šutnje rastrgaše.

Neka su vam slavne rasute rime
što ih moje oči ne ugledaše,
a Bog vam dao nadahnuće plime.

XCII


Tebi ženo što iz sjene me grliš
pretočio sam iz dubine duše
bezbroj misli koje te okrznuše
da opet ko i prvi put me hvališ.

Ti nevidljiva što nikad ne moliš
a moje te hvale u vis dignuše.
Tišine me po sred srca ganuše,
reci mi ponovo da još me voliš.

Bez tebe mi u meni prostran nemir,
više nego li nepregledan svemir,
utoliko čeznem da tiho klonem,

pa me tama tjera da se zakunem;
da ne vidjeti od sveg više želim
tih očiju sjaj kojeg i sad volim.

I



U stihu jednog zaljubljenog pjesnika,
otkrivam svoju čežnju, tuge auru,
i naglas sad` zazivam ime „Petrarka“,
ti pjesniče, što volio si Lauru.

Vijenac ti čelom, zelen lovorika
zar da ti hvalim na tom ukletom daru,
što u stihu sebe spoznah k`o patnika
kad` mi riječi ljubavi do nje ne dopru.

U dan što koban za vijek mi ostade
ja, vidjeh ju očima nesavršenim
k`o ljubav svetu, al` mislima što žude.

I sada mi želja na usnama gladnim
poput stiha što se ponekad iskrade;
o, ti ljubljena u pjesmama ljubavnim.

V


Misao se iznova k tebi vraća;
pođi sa mnom – riječi me te izdale
dok su zvijezde grešno kroz trnje sjale
u očima mi žar svih izdaja plaća.

Ruke mi tuđe miline tajnu krale,
i posta tat što čednost njenu dohvaća,
i bi u tom trenutku sretan što shvaća
svu gorkost slatkih usana što su cvale.

Namjera moja i nju izda, te reče:
Pođi sa mnom; i bi ona ko ja tat moj,
da srce mi u njedrima njenim kuca.

Što to učini od sebe ti pjesniče
da povrh sna luta u noći besanoj
crnih misli, bijela gospodarica.

Dijana ljubavi…


Kaže jedna pjesma stara.
Pjevušio sam tiho riječi
Samo tebi,Dijana ljubavi.
Gdje su sada svi ti dani,
Nestale su nježne riječi
I poljupci naši razuzdani.

Prisjećam se davnih dana
A tuga mi srce jadno slama.
Ne sjećam se starih riječi
Pjesme naše,Dijana ljubavi.
Ostale su samo sjene
U ljubavi našoj zarobljene.

Nitko me nikad ljubio nije
Kao što ljubila si mene ti.
Sjeti se riječi stare pjesme,
Još nije kasno za nas,
Volim te,Dijana ljubavi
Iako više,ja ne znam riječi.

Dijana ljubavi,
Nitko te nikad željeti neće,
Kao što želim te sada ja.
Ponovo tiho zapjevaj
Našu pjesmu,Dijana,Dijana,
Ljepoto moga sna…

VII
(Iz 43, 18-19. 21-22. 24b-25)



Radi sebe tvoje opačine brišem,
i ne spominjem ti grijeha usana
za sve ono što se zbilo bit` ću nijem,
prije nego svane jutro novog dana.

Namjera mi nije da ti propast pišem,
ni u svetoj knjizi nije ispisana,
i nije moje da te ruglu podvrgnem
ne bi li ti noć tada bila besana.

Primjerom te svojim ja ne mogu vodit`
već rad` sebe ako mogneš ti oprosti,
uzdanica budi posrnuloj duši.

Svojim jadom srce tuđe nemoj jadit`
jer kratka je vijeka slasnost pakosti
a svaka duša je pod nebom što kiši.

Grižnja savjesti
( Charles Pierre Baudelaire 1821 - 1867 )

…
Kad će kamen - tišteć plašljive ti grudi
I bokove koji za mekoću znaju -
Pr'ječit srcu tvome da se, želeć, budi,
A nozi da trči putem, k događaju:
Grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne
(Raka razumije pjesnika), u vajne
noći bez sna, r'jet će: ť da l' ti vr'jedi sade,
kurtizano jadna, što ne upoznade
Za čim mrtvi plaču? - I na te crv će sjesti,
l kožu ti točit ko grižnja savjesti.



Prije nego li umreš…

Dočekaš li kamen što tišće grudi
i bokove što su nekoć meki bili;
teret što će pr`jećit srcu da se budi,
kamen što pogledu ti pute krili.

Dočekaš li mrku raku punu studi,
u kojoj ne mirišu karanfili,
sve one snove od kojih se ludi;
neka te grižnja savjest ne osili.

Vrijedi li tad ; za čim mrtvi plaču?
Blagost mila i ljubavi vrlina;
oči žive koje sada niječu

pa za ljubav vele, pusta taština!
Crv će svaku ljubav izjest i najjaču;
a tko li će se sjećat tvog imena?

O, sveta zemljo…
( Hrvatska danas )



Često se ovih dana čuju uzvici:
„Jaco odlazi“ i „ svi ste vi lopovi“.
U koloni gladni viču po ulici,
iako im nisu poznati putovi.

Ovce što će skoro postat` beskućnici
na cesti traže svoju pravdu kmetovi,
a s visoka nas gledaju grešnici
još samo krvi željni, naši vukovi.

Ono malo časnih ljudi, šuti, šuti;
zar ih nije briga il ne razumiju
da bi mogli svojim poštenjem vagnuti?

O, sveta zemljo, zemljo svetih kostiju,
žele te bodljikavom žicom odjenuti
pred tvojim narodom upalih očiju!