PiPi - poezija

O, sveta zemljo…
( Hrvatska danas )


Tko li u ovom napaćenom narodu,
zlatom optočenu sliku svoju vidi,
tko li se to nada prigrlit pobjedu,
tih ogorčenih ljudi na barikadi?

I dok nam gase zvijezdu po zvijezdu;
sirot se ruga sirotom pa mu sudi,
svak` za sebe tražeći svoju iznudu,
samo mrvu kruha za sve dane gladi.

O, sveta zemljo, svatko te zove mati,
A danas brat pred bratom okreče glavu;
- Trgovati je li lakše li orati?

U svom malom životu ne vide kletvu!
Pitanje je sad; „ Biti ili ne biti“
Dok baš svaki jaram traži svoju glavu.

Igrokaz na Markovom trgu

Vrijeme:
Sadašnjost, godina gospodnja 2011, proljeće…

Scenografija:
U daljini, nedostižan Markov trg, nepregledna kolona prosvjednika koji skandiraju a ispred njih na udaljenosti trideset metara žičana barikada i specijalne postrojbe hrvatske policije.
I dok prosvjednici uz neopisivu buku zviždaljki i bubnjeva skandiraju tražeći odlazak vlade i raspisivanje izbora, iz tog mnoštva izlazi jedan mladi čovjek u jednoj ruci drži megafon a u drugoj komad papira ispisan skoro nečitkim rukopisom, polagano korača i zaustavlja se negdje na polovici svog puta u tom trenutku iznenada zavladala je tišina, tišina toliko duboka da su se mogli čuti otkucaji uzbuđenog srca. Tako nepomičan stoji još nekoliko trenutaka a onda podiže megafon i odlučnim glasom prozbori ove riječi:


Gospođi premijerki Jadranki Kosor i svim ministrima vlade:
Pozivate se na demokraciju, na slobodu dostojanstvenih prosvjeda a nazivate nas huliganima, indijancima i svakojakim pogrdnim imenima. Ovaj narod nije zaslužio ovakvu sudbinu od onih kojima je putem demokratskih izbora poklonio svoju glas. Hrvatska više nema vremena, onog vremena kojeg je ova vlada uludo potrošila.
Sačuvajte svoje dostojanstvo i neodgodivo raspišite izbore na kojima će narod izabrati novu vladu. Ovo je vrijeme kad se piše nova hrvatska povijest, nemojte dozvoliti da hrvatska čizma i hrvatski pendrek piše neku novu krvavu priču na licima golobradih mladića koji ne vide svoju budućnost. Ovo su mirni prosvjedi zato što vjerujemo u demokraciju ali ne u onu demokraciju koju nam vi već godinama namećete. I vi i mi danas imamo veliki ispit jednog novog vremena u koji Hrvatska nezaustavljivo ulazi, radi naraštaja koji dolaze nemojmo ove prosvjede učiniti očajničkim potezom gdje narod građanskim neposluhom svrgava vladu, neodgodivo i beskompromisno raspišite izbore, upravo radi demokracije s kojom se kunete i svakodnevno pozivate. Našu želju i ustrajnost u ovim mirnim prosvjedima nitko nema pravo stavljati na kušnju, hrvatski narod je iznjedrio povijesne velikane kojima se danas dičimo, kad je Hrvatska trebala domovinske heroje, uzdigli su se mali ljudi s oranica i tvornica iz naših velegrada i tuđine da bi svojim životima branili hrvatsku zemlju, ako je došlo neko novo vrijeme koje traži neke drugačije heroje za neke nove ciljeve, hrvatski će narod iznova dati svoje sinove…

Tvoje oči negdje duboko u meni pišu pjesmu
ne pitaj otkud izviru sve te riječi
i zašto tiho šapučem tvoje ime...

Oplakujem vaše duše i kosti
što će ih pokrit` biljke povijuše,
žaleći što nestaju sve ljudskosti
kad se na vapaj, uši te ogluše.

Što li to hrani vaše sebičnosti
kad izabraste život čegrtuše,
pa se bez trunke ljudske srdačnosti
olako odričete svoje duše.

Poslije ovih suza postajem Vi
između razuma i tuge bijes zri;
tanka je linija ljubavi i krvi.

Oprost onom što ga život razjari
a on mu se ne osmjehne ko kurvi
već pusti da tiho u sebi krvari.

Ima li mjesta…


Ima li tamo gdje, u ruskoj stepi
neko mjestašce za moj sonet sveti,
duša neka željna da je krijepi,
možda da se nada nježnoj posveti!

Il htijenje moje treba da strepi;
kako tamo nema kog` za voljeti,
kako su ruski stihovi lijepi
samo kad se može slatko umrijeti.

Da vjerujem ti bez i jednog slova
kad veliš:Doviđenja, doviđenja,
odlazim bez suza i blagoslova.

Čemu se nadat` poslije rođenja,
prijateljstva te života jalova,
osim sastanku ispod korijenja.

…doviđenja druže moj!

Ko pjesnik ti zborim, a kakvi će biti tvoji odgovori


Jedan drugi Dante, Danteu zbori:
Moraš kušajući vrijednost zlata,
meštre, prinijeti ga ognju da gori,
kako bi se vidjela tvar plemenita.

Vazda, kušajući stih što me mori,
prinosim ga čistom srcu, istinita
puštajući um da mi o tom zbori,
vjerujući u prijatelja čestita.

Kočijaški glamur, komu još treba;
dok ti pjesmom velim, ti mi viku vračaš
ko kad gladna zvijer svoj plijen vreba!

Zar mišljenje moje moraš da tračaš
Ne bojiš li se ljudi il vječnog neba
galamom koga možeš još da nadjačaš.

PiPi : evo šta o meni piše jedan lik : što umisli da je poetik!



Pjesma posebne rime, u posebnoj namjeni, kakva postoji samo u jednome i, naravno, s posebnom posvetom.


Postoji jedna malena zemlja
I u njoj se nalazi čovjek s gitarom.
Prva mu žica napukla, bijedna
I počesto riječi mu napuknu malo.

Svira on, svira, u svojem društvu,
Leti prostranstvima magičnih misli,
A nikako oblake da takne.
Voli on sebe, u svojem kutku
Kićenog zlatom ljubavne rahli.
Oči skriva u drugima plačne.

Kune on boga, kune i vraga,
U svojoj ljutnji, svojoj samoći.
Kune i sebe, ne priznajuć tada:
Eto, ne postigne on u vječnost kročit.
Cirkon ti, patniče, ja darujem stoga.




Sve o nama


Prosto si mali za velike stvari
I kad bi htio, dio pjesničkog neba
Pamet ti ni od poezijske tvari :
Ipak i za pjesmu bar nešto treba.

Samo sirot svojim stihom krvari
Lakomisleno želeć` dobit` hljeba,
A ne misleć` da tuđi um mrcvari;
Vazda pišuč` ko kad je strašna žurba.

Kad tako bijedno htijenje imaš
Osokolivši se tuđim suzama
Kud na svoj put ljage i druge cimaš.

Usudi se zborit svojim usnama
Ko zna akrostih o kome ti snivaš
Evo, ime pišuć` svojim rukama

Cijeli svijet da zna sve o nama!



PiPi :Oduvijek je bilo onih malih i onih još manjih…ovo je pjesma o nama, njegovo ime po pjesmi neće pamtit povijest pa ga ni ja ovdje ne spominjem…

Pjesniku: O njegovoj hvali…


Nađeš li u sebi pjesničkog žara,
odgovor brz i iskren ti izreci:
Ima li u hvali pravde i čara,
smisao gdje je: „ispeci pa reci“?

Treba li riječ imat gospodara;
velim ti, baš kao i svaka hvala,
a nema li, biva da zaudara
ko ona što je: „u cvijeću cvala“!

Sa mnom ne spori, samo odgovori,
da vagnut mogu prijateljska djela,
jesi li onaj što sve lako dvori!

Dovijeka da nam ne bude podjela,
rad misli o hvali, što ponor tvori:
Zar svagdje vidiš samo remek-djela?

O gozbi mi valja govoriti…


Govoru ukrućenom nisam vičan,
versi su moji ko govor seljaka,
al za te u srcu nisam dvoličan
gdje pomislit bih mog`o; gle bedaka!

Pitaš li me o gozbi, velim ovo:
Neuk i sirot na stolu mrs voli,
ne škrtari nudeć` slovo jalovo
iz srebrn pehara žeđ im utoli.

Uzmognu li, hvalom će ti vratiti,
čak i oni što neće razumjeti
tvoje dobro djelo će pozlatiti
pa ga vrijeme neće izblijedjeti.

I kralj kralja po kraljevstvu cijeni:
Zar drug da mi bude pjesnik lijeni?

Nije ti rad` nje žalovati…


Ne mogu s tobom bol bolovati
što srcu tvome, mekom, gospa zada,
kad se na put spremi, putovati,
ostavljajuć` onog s kim vlada.

Utjeha neka je, mogneš li shvatiti,
rad` ljubavi svatko u očaj pada
al ti nije, bijedan ludovati,
rastanak je vaš s pitanjem, kada.

Razloga za divan, sad imaš više
s Amorom krivcem, za to stanje.
Nek zna! Kako teško zaljubljen diše.

Ljubav je znaj; letenje i padanje
i kad pjesnik tužan il sretan piše,
opojna čarka i trpko jadanje.

Tihi šapat…


( Josip Skejo – Šapni mi na uho )



Toliko toga bih ti želio reći ,
ali ko slikar što mrzi dugin spektar,
razlit ću crno po bijelom, goreći
kao da miješam žuč svoju i tvoj nektar.

U besmislu, smisano ne mogu poreć`
pa ću sad kao pravi slikarski meštar
gledat čuđenje, ispod obrva vireć`
i žudnju oslikat ko selski licitar.

Sad umoran od obojane prošlosti,
čeznem za posteljom i mirnim snovima
i u čudu se čudim svojoj smjelosti.

Istine i laži u svim tonovima
i onaj tihi šapat pun otmjenosti
još žudim u našim starim stihovima.


( "Kad plačeš ja brišem ti suze." )

Oh, nek oprost dadne vaše srce, ovom srcu što se žudeć` grči.
Imajte gospo mila oprosta za me, što ne skupih dovoljno snage;
još od onog dana kad vas ugledah, oči kad vidješe oči blage,
pa me izdaše, te vidjeh nimfu na izvor-vodi gdje bose noge moči.
Otad pjevam, poradi svakog živog stvora na ovom svijetu, neka zna
gdje li, između svih lijepih ona najljepša obitava, poput živućeg sna.
O, tako žudeć` jadan ne nađoh snagu da mi noga na vaš prag kroči.
Pomno izabrah gospoju što je vidjeh mnogo puta u vašoj blizini,
kako ugodu vam pravi i vas s osmjehom, koji svako srce žari,
a s namjerom da njena ljupkost, za koju vaša duša itekako mari,
pred vas prostre stihove bolnog čeznuća, titraje srca, što ih vazda hini.
Jedino vi gospo moja, dostojni ste da vam se razjasni sumnja svaka,
mislite li da se s vašim srcem poigravam poput kakva luda bedaka,
svucite opravu svečanu s ovih rima i vidjet ćete sve o meni, sve o istini.
Ja nemam srce, uze mi ga Amor, još onog dana i u rukama ga nosa
amo-tamo, kamo vam gospo sva milina poć` i kada vas sretan ugledam
a u vašim očima zjapi nepoznata daljina, iz krvavih ruku Amora, padam
na prašnjav put, pod noge vama gospo, po tko zna koji put, bez ponosa.
I onda kad hodam ko na koncima lutak, u meni sve pjesme o vama žive,
bilo su što tuguje i koje se smije, neshvatljivo kad mrem, one me ožive.
Velim vam gospo: Ja nemam srce! Odavno svene rad vašeg prkosa.
Prkosu vašem, uz svu dobru volju, pri nabrajanju ne bi bilo kraja.
Sto put jao si ga meni, rad prkosa anđeoskog ko da ste ljepotom zameteni
pa se lijepe, bajne djeve u vašoj blizini ko` kad` hoće skriti u vašoj sjeni,
i sva pravednost što dopire iz prkosna glasa, kad nastupi uokolo graja
s dobrotom nataložena, prkositi može baš svakom zlonamjernom stvoru,
a tek milina i zanos stasa što prkositi svagdje može svakom pjesmotvoru
i više su nego dom, kome žudi srce izgubljeno poslije svog prvog titraja.
Osvrnuh se ko vazda dobar gospodar da sagledam učinjeno djelo,
verse, što ih nutrina vanjštini reče, a vi gospo razumijevanja imajte
što svečan stih ne ukrasim rimom, dostojnom vaše ljepote. Smilujte se
ovom ubogom pjesniku što ljubav kroz pjesmu dočarat htjedne smjelo,
izreći svojom skromnošću neizrecivo. Kunem vam se ovim tijelom
jer srce što ga nekad imah, ionako vama pripada, ustrijeljeno strijelom
Amora, od koristi da razumno zborim u ovom trenu ne bi pridonijelo.
Gospoju dičnu što pred vama stoji, zamolih samo jednu molbu.
Neka pogledom uhvati uzdah vaših grudi, za ljubav onog što danomice
uzdišući živi. Neka mi ne reče, ako su vam riječi olovne, ko u glumice
il ko samonikla ruža bodljave, neka prešuti svaku u vašem srcu dvojbu.
Oh mila, da mi ih i reče, tuga i bol od ove tuge danas ne bi bila ništa veća.
Tko vas vidje, vjerujem, vaših zanosnih milina, slugom se osjeća,
I znajte da od onog dana u tijelu mom učiniste, srca i tijela strašnu diobu.

Ljubavi, s likom ugledanim, kroz vene mi slatka smrt hučeći poteče
čineći dane sad sumorne, sad bajne. Oh, beskrajno duge u iščekivanjima,
iznova dozivajući vaše zvučno ime, često u osmjesima i žalobnim jecajima.
I bi „ blažen dan i mjesto “, kako među prvima moj miljenik onaj prvi, reče.
Na prag noga vam zakorači smjelo, a osmijeh utaži svaku nakupljenu želju.
Rad drugih rekoh: - Gle Sunce s prozora, rani mi zjenu! – skrivajuć` miso dublju,
vas radi i čestitosti što vas vazda tragom vašim prati, dok me žudnja i sad peče.
Shvatih istinu: uzdah je besmrtan i traje u riječi dovijeka, ko ljepota
zapisanih prizora il vaših osmijeha. Ispunite tišinu ko što ja ispunjavam bjelinu
ovog lista, poradi slave koju vam želim priskrbiti, kada se vratimo u prašinu.
Nemate li uz sve anđeoske dare, onaj smis`o; što li je to pjesnička vrednota,
ako vam pero ne htjedne kliznut po bjelini, istinu zapišite, samo ono na što vas
vaše srce tjera, a oči čeznuća koje vas gledaju, u tim će zapisima vidjeti kvas.
Ne bude li iskričavosti u slovu, ko pjesnik ću znati naći smisao takvog života.
Ona ste što mi od mene dobro oduzima, pa mi često posred grudi biva
ukleta praznina, a pod mojim perom što ne posustaje svaki papir tad strada.
Otud i zapisi: samo trudne misli o ljubavi, ponekad bez pjesničkog sklada.
Oh, gospo što li je pjesnik ako ne onaj što svoje snove i budan i snen sniva.
Kada bi ljubav bila nadahnuće, pisao bih danomice, al vi gospo dobro znadete
da je ljubav i raj i pako, samo ono kolko od svog srca drugom srcu dadnete.
Ko pjesnik ću reći: - Srce vam dadoh, a vaša tišina neće me oćutjeti živa.
Moram vam reći, desi mi se zgoda da danas prozborim nekoliko riječi
o danu kad vas vidjeh, o svojoj sreći i osmijehu što ga poslije nosim danima.
Vidjeh sunce, visoko na nebu želja, gdje se blješteći poigrava mojim čulima,
vidjeh sve neostvarene snove kao nepregledne prizore. Oh, vidjeh vam oči.
I čuh bajkovite stihe s usana nimfe u pratnji stotinu harfi, negdje u daljini
i cvrkut ptica čuh razigran u praskozorju svojih nadanja. Oh, glasi gospini.
Rekoh im još ponešto, prešućujući, a one vidješe da mi duša pred vama kleči.

Reci jednom za svagda: Tko si gospo?
Vide li ove oči istinito
il samo u te vjerujem slijepo
pa mi nije misliti razborito.

U tebi vidim dobro i lijepo
a srce mi te žudi grčevito
svih mojih nateklih čula okrepo:
Tebe voljeti baš je ubojito!

Dravsku obalu, iliman, rukavce,
Ptice, leptire, ribe, punoglavce,
Miljacku baru, gdje rastu lopoči,

vjetrenjaču na početku topolja
il zlatnog žita nepregledna polja;
kako opjevat? - kad spoznah ti oči.

„ … ne sluteći ništa i ni malo se ne pazeći, jedna žena – jao! – poput
munje iz neba odjednom se ne znam kako pojavi i po kretnjama i po liku
posve u skladu s mojim žudnjama.“ Reče Dante u poslanici markizu Moroellu
davne 1308. a kao potkrepu svojoj tvrdnji priloži kanconu koja počinje ovako:
„ Amore, budući moram bol iskalit da svijet me čuti može i vidjet kako zgasnu
sva mi snaga, daj ko što želim plaču mom se žalit, nek bol mi što me prože
kako ga ćutim mognu riječi slagat…“.
Na tragu ovih misli iz davnina, gospo, slobodan sam vam pjesmu pisati
jer gotovo ista žudnja poradi vašeg lika, moj lik moždi, baš kada me smrt draži.
Koliko god nestvarni mogu biti njegovi stihovi o žudnji, velim vam – nisu laži.
Srce vam okrutno u tijelu punom draži često grudima mojim ne dadne disati, otud i bol koju oćutit` mogu u svakom slovu, spisa što su mi ko i vi tako dragi.
Nitko osim Amora nije gospodar mojih snova, a vi ste u njima vazda blagi,
dokaz ovoj tvrdnji ne pribavih, rad vaših ruku ne kažem da mogu uzdisati.

Ja sam rosa, vama Suncu predana;
kratkovjek – joj! – naspram vječnog vam sjaja,
a ljubav mi ko otvorena rana,
iz koje teče žudnja bez svog kraja.

Na vašem licu tražim smiraj dana,
ne poričem, misao do ležaja,
jer nisam vladar svojih noćnih sanja
odagnat ne mogu tvorca uzdisaja.

Zlobno okovan, ne ištem slobodu,
već se sam u očima vašim robim;
zvijezde su što sjaje na mom svodu.

Oh, žalim li što dio sebe gubim
kad maštam da s vama imam zgodu;
od vječnosti, tren jedan, da vas ljubim.

Ima li smisla o stihovima ovim besjedu lažnu vama il svijetu da zborim,
kad vidjeh, oh, neka mi nisu na pameti one muške misli, gdje podižete anđeoske
guste kose. Kako da se ko pjesnik branim od te zgode, sasvim obične zemaljske,
a u očima mi bukte ljubavne baklje, pa mi bi taj tren ko kad u groznici gorim.
I sada kad mi se tuga dvostruči rad` ljubavi i vaše oholosti, Amora preklinjem:
Tijelo što posred grudi nosi srce, oklop takav ima da ga strijela svim htjenjem
dohvatit ne mogne zlatnim vrhom. Zašto me puštaš da ju ko nimfu motrim.
Neka mi ostane kajanje za vazda, što novi zapis vaše ruke neće dotaći,
ne s namjerom da ga od vaših očiju želim skriti. Naprotiv, svoju ljubav i žudnju
pretočenu u zapise, predočit želim javno pred valpovačkim pukom.

Pišem otvorena srca i uma, ne želeć` ukaljati vlastito ime; onim niskim pobudama koje su potekle s pojedinih
usta ko lava iz užarenog grotla, a koje su me po ko zna koji puta ponukale da
ponovo prozborim njih radi i svoje savjesti. Pišem vama pjesnici i čitatelji,
što se okupljate oko kamenog cvijeta Webstilus portala i vama što se kao
pjesnici predstavit želite.


Dakako postoje mnoga slična mjesta neka stepenicu
više neka stepenicu niže koja imaj svoje kamene cvjetove i monolitne pjesnike
pa i književnike…








Zar nitko ne želi otvorit oči, i krikom posvjedočit`, kako tama obuzima našu domovinu, naša srca, našu poeziju. Nije li nas povijest naučila kako ne trebamo biti poklonici
jasenovačkih kamenih cvjetova (ovih dana spominjano na portala) pa čak i onda
kada je poezija u pitanju, a upravo to je današnja stvarnost. Žilava je ta
kurva poezija, grca i jeca, opstaje, al dokle tako, za ime Božje, dokle više
tako? Je l` jedino tišina i poneki rumen obraz poradi stida, pozdrav, onima što
ostaviše svoja zvučna imena uklesana na zidinama portala, onima što ne htjedoše
sudjelovati u mrcvarenju, nama poetama, majke poezije. Sječa li se tko njihovih
imena ili su podarena zaboravu. Vidi li tko kako se iz dana u dan sve više
uzdiže neko novo shvaćanje, neka nova poetičnost, rekao bih uzdižu se poete što
pišu monolitnu poeziju. Vi što ne zavrijediste alegoriju ovog govora, kažem
vam, neću se susprezati spomenuti vaša djela, djela učinjenih perom, od kojih
svakodnevno krvare oči, nesretnika što nasitit žele gladan um i dušu. Prizivam
u naše oči, početnu scenu Odiseje u svemiru, jer zorno prikazuje začetak razmišljanja
i stvaranja, od kojega se mnogi, a biti će im djela spomenuta, ne pomaknuše
mnogo. „Monolitna poezija“, o, to je samo igra riječi da ne bi bilo preočito tko
su stvaraoci takove poezije. Sam Bog prozbori kroz Anđela i Adama, rimujući, i
od tog trena u nama, nesaglediva žudnja steći vrlinu takva znanja. Nagomilasmo
mudrost i znanje što ga vrijeme zatrt ne
može, pa ipak postoje oni što ispočetka otkriti hoće smisao i namjenu bedrene
kosti. I bi nama nevještim i neukim dan srok lako pamtljiv, jednostavan, i bi
nam usađena žudnja za znanjem, i otkriše oni pronicljivi ljupkost poetičnog stvaranja.
Do kud dođoše oni što se često o moje ime spotiču. Da bih to zorno pokazao i dokazao,
oprost molim i razumijevanje jer uz sav tehnološki napredak čovječanstva
tehničke mogućnosti ne dozvoljavaju ono što bi trebao kao primjer ispisati, s
lijeva na desno kako priliči, osim ako ne kanim onako kako pjesmi i dolikuje, srok
da bude ispisana po vertikali:








A
A
B
B
C
C
D
D
E
E
F
F
G
G
H
H
I
I
J
J
K
K
L
L
M
M
N
N
O
O
P
P
R
R
S
S
T
T
U
U
V
V
Z
Z




Izuzeo sam neka slova, al to ne treba umanjiti važnost i značaj onog što kanim još reći. Tko vjeruje da bi ovakva pjesma mogla biti i duža
da je kojim slučajem bilo još koje slovo više u abecedi. No držeći se pravila trebalo
bi krenuti u nastavku i ispočetka slagati slova...AA…a tu nastaje problem kod
naših monolitnih pjesnika jer samo rijetki znaju više od potrebite dvije
rimovane riječi: glup-tup, žut-ljut, boje-roje, uma-šuma. Mogao bi tako
nabrajati i nabrajati al ne predugo jer prokletstvo (našeg) najljepšeg jezika
na svijetu upravo je srok! Otud svako spoticanje i prozivanje ono malo pjesnika
koji se u tom siromaštvu sroka a izbjegavajući monolitnost istog, izgube i
posegnu za nedostojnom rimom, a ponekad i nedostojne svake uporabe. Tko može
neka vagne što li je od rečenog nedostojnije. Prozborit želim i o onim
monolitnim pjesnicima što svoje stihove boje čudnim bojama. Napišem li; „vidjeh
njene oči…“ pa uzmem poetski kist i boje, žutu, primjerice, napisano bit će , „vidjeh
dva sunašca njena…“. Nema u tome ništa čudno i loše, ništa više ili manje do
poetičnosti, naučiše nas i tom znanju dadnu ime, tako da svi znamo, ako nam je
takva potreba. No to nije predmet mog govora već nešto drugačije i veće. Kako
rečem, pokazaše nam kako od prostodušnih riječi s malo mašte učinit možemo sve
i svašta, no to nije dosta, domudrili se mudri pa izvrću slijed. Uzeše Sunce i
kist i boju, te u potezu jednom, Suncu oči dadnu i ruke i osmijeh što svako
lice ozarit mogne. Ima i onih što obojiti htjedoše sliku žene, od grudi do stražnjice,
razvuku pramac i krmu drvene brodice, pa ko pijane mornarske budale usidrit
hoće svoje spravice. Hvala Bogu pa takve pjesme nisu u rimi jer onda bi bilo: „troši
me, baš sam krut – vidi kako mi je dug ko prut“. E, monolitni pjesniče, do kud
ide tvoje umijeće. Spomenut moram i sve one ovce bezimene, „što preko kruha
traže pogače“. Kad očajnički traže sve tuđice, kvačice, sve zareze pogrešne,
bez ideje da shvate kako između zareza, može bit netko neuk nešto je i reko.
Neka im nije grijeh, to htijenje ukazat na neznanje, već sud i prosudba tko sve
zaslužio je takvu čast.





Vapaj moj nek odzvanja u onom uhu, što još ne
ogluši, iako znam da poezija pati još od onog zamaha bedrenom kosti, pati i kad
ja za perom posegnem bez pjesničkog žara. Al kako rekoh na početku poradi
savjesti i neukaljana imena neka mi nije mrsko ukazati i o tome glasno govoriti.



S mnogo štovanja i poniznosti predočih vam sve
svoje strahove i nadanja i s osmijehom na usnama pozdrave vam šaljem… Slavko
Kukec - PiPi

Neka je Bog u
pomoći onom tko se pouzda u istinu, onom tko se pouzda u dobrotu i pravednost
nepoznatog. Bivalo je tako bezbroj puta, a Božja je ljubav i dobrota
neshvatljiva. Otud moje ufanje, jer mnogo puta nespremnog me zateče, onda kada
sam bio neznanac i kada nepoznatog sretoh.








Istina; toliko puta
prognan, prozvan, toliko puta radi svoje nemoći pjesničke i niskih pobuda osramoćen,
izdržavao sam svoju slatko-gorku kaznu ne saginjući glavu, jer u meni kuca srce
pjesnika, koji prije svega ljubi istinu i slobodu vlastitog mišljenja. Možda će
se nekom od vas činiti neshvatljivo, možda će se zapitati, otkud ta želja i
strast govoriti o tuđim, o svojim stihovima. Koliko sam samo puta bio prozvan;
Otkud ti pravo da o tuđim stihovima sudiš?!! O, koliko sam samo puta rekao, a
bivalo je bezuspješno; Otkud vama pravo da pišete stihove; otud i meni pravo da
o njima govorim!


Zar je svatko od
nas rođen da bude pjesnik, samo Bog zna, na nama je da tražimo odgovor, pišući
poeziju. Samo lude mogu očekivati brzu Božju potvrdu, jer kad dođe vrijeme bez
dvojbe u Njegovom zagrljaju svatko tko zasluži, krasit će mu čelo pjesničke
lovorike. To je istina u koju vjerujem, jer kako drugačije tumačiti mnogostruku
ljudsku glupost, kad mnogi od pjesnika, neshvaćeni, osramoćeni i prognani od
svojih sugrađana bivaju Božjom providnosti za svagda potvrđeni. Otud pravo
svakom od nas da piše stihove, a nasuprot tome, otkud meni ili vama pravo da o
tome sud donijet možemo tko li je ili nije pjesnik; „o, ne sudi da ti ne bude
suđeno!“, moj sud i vaš sud može biti, što li je u stihu neshvatljivo, sviđa li
mi se ili ne nečija poetičnost. Dakako pogriješimo li biti ćemo oni što su „
prognali pravednika“. Nemojmo se zavaravati da nam od Boga nije udijeljena
milost sugovornika, kao poticaj, kao smjernica, kao način da o tuđim riječima,
vlastitim umom promislimo, da loše ukorimo a dobro dobrim nagradimo. Otud pravo
da o tuđim mislima i riječima vlastiti sud izrečemo, kao potvrdu ili pogrdu,
svakom na savjest.


Kao što rekoh uzdam
se u vas nepoznate, a da mi je potreba, potvrdit će i sam Bog, upitate li ga.
Prozivajući mnoge, radi istine i vlastitih shvaćanja koja vam koliko god sam
mogao podrobnije ovdje objasnih, tražim vašu podršku i razumijevanje. Navalih
si na pleća teret koji teškom mukom nosim, prije svega osudu ono malo duša što
me ocrnit žele pred javnošću, a koje prozvah, ne imenom pogrdnim il nekim
niskim pobudama gonjen, prozvah ih stihom iz njihovih duša i usta izrečenim.
Prozvah ih jer dosegnuti nisam mogao smisao izrečenog i sada ko prokletstvo
nosim sav bijes njihov i žudnju da se mojim imenom poigravaju, ponajviše radi
pakosti svoje. Preklinjem vas, da pustite svoj glas, ne u moju obranu, jer i ja
sam mnogo puta ko pjesnik i čovjek griješio, ništa manje ili više ponekad i
samom sebi neshvatljiv bio, već poradi pravednosti, iskrenosti, ponajviše
istine o kojoj sam ovdje pisao i u koju vjerujem.


Ovaj PiPi kutić i
Osvrt na pjesmu, ne postoji radi mene, ovo je mjesto gdje ste vi dobro došli i
ono postoji radi vas, svi vaši klikovi do danas (435282) a proteklo je dvije
godine i dva mjeseca, bili su mi više nego poticaj da objavljujem ovdje svoja
mala remek djela ili svoje velike nebuloze, kako se komu sviđa nek tumači meni
je svejedno al uvijek sam se trudio koliko god je to bilo u mojoj moći.
Presretan ću biti ako samo osmijeh ostavite onakav kakav vam ja ostavljam već
pune dvije godine….





Slavko Kukec – PiPi






Objavljeno na :


http://www.webstilus.net/component/option,com_fireboard/Itemid,121/func,view/catid,62/id,7515/#7515

Toliko sam puta prošao pored tebe


Toliko sam puta prošao pored tebe
ne osjetivši snagu i ljepotu sjene,
misleći, kako si miris još jedne žene
koji osjetih na usnama kad ih ljube.

Tvoj pogled, riječi, sve su promijenili,
sada si žamor mojih uzavrelih misli,
a svi tvoji osmjesi u sluh su urasli;
onaj dan kad smo samo crnu kavu pili.

Oh, rekao bih istinu kad bi ju znao:
Što je bilo u povjetarcu, tvojoj kosi,
i pogled topao i dubok, što donosi,
osim pjesme što sam ju za te ispjevao.

Molim te, ako znaš, ti mi reci: Tko sam ja?
Ili samo reci: Tko si ti, kad si mi čežnja?!

Vidjeh velikana, stih gdje veliča,
sonetom sebi ravna sonetara;
nadahnut morem u rimi on priča
ne uskraćujući uzdah njedara.

Oh, cvijet samonikli usred drača
ukras je putu, ako nema čara
ljepotom da privuče svog berača:
Baš ko pjesnik prepun pjesničkog dara.

Da zalud nije svak za se svjedoči
ko i morski val na stini zapisan;
biva za vazda svjedočanstvo moči.

Uvidjeh dar u vama živopisan,
čašću čast počašćena verse sroči
na ponos, sonet, imenom potpisan.



Za Tonka Maroevića i Roka Dobra... vrsne sonetare

Buket ( na dan Svih Svetih…)


U svježini jutra magla se valjala,
stapajući se s mirisom svijeća
bezbroj ko jedna pokojnicima sjala:
Dan je Svih Svetih, kad se narod prisjeća.

Vazda svježe slike nasmijanih lica
sad dijeli Bog i buket krizantema.
Tuge i dostojanstva čvrsta granica
a svaka prisnost biva samo nijema.

I dok im poklanjamo mjesec i sunce
i sve utorke i petke svog življenja
na tome mjestu u slovima od bronce
ožive slike milih nam siječanja.

Oh, moj Bože, svim plačnim očima podaj
u kamenu isklesanih slova smiraj.

Epitaf


Ispod ovog kamena u vječnost,
otišao sam s Bogom i tijelom.
Vama ostavljam sve svoje radosti
što smo ih proživjeli u vrtlogu života.

Slavko Kukec - PiPi

Mogao bih se stidjeti dovijeka


Večeras, Artemidu u tebi vidim,
kroz sjaj Olimpa, razdražljivo pomamnu
u svoj ljepoti i nježnosti, besramnu,
s nagošću da se ko sladom zasladim.

Večeras, ne želim trošiti riječi
želim pohlepu nasititi tijelom
mirisavom i toplom puti bijelom
baš kao sad dok mi se misao grči.

Oh, izrečem li sav blud i razvrat na glas
mogao bih se stidjeti dovijeka,
nek nestanu zvijezde i mjesec, za nas
tama je dosta i tvoja usta meka.

Večeras, u tami sobe budi žena
a moje tijelo će reći, voljena.

Što li ga tjera iz dubine njedara


Nije osuda što se batom oglasi,
već vrijeme: kad komu zaborav stvara.
Pravednik bez glave kao svetac glasi
da za vazda iz nebesa progovara.

Za života ista riječ, puna žara,
često mu progon bi i pogubni časi.
Što li ga tjera iz dubine njedara,
ne mareć` da mu sa glave padnu vlasi?

Je li ispred svog vremena, zatočenik
pa biva kao zla utvara dočekan,
svih neshvaćenih riječi, osuđenik.

Ili je onaj što istinom je protkan,
kad zbori ili piše ko neki pjesnik;
a u očima mnogim samo groteskan.

Pjesma o čovjeku iz slavonije


Vidiš li kad na ulici velegrada
čovjeka što korača "po oblacima",
kao u snu, između visokih zgrada;
žudeć nebu što pripada jablanima.

Vidiš li kad, čovjeka na kolodvoru
gdje šutke pogledom isprača vlakove,
dok mu se vlaži praznina na obzoru.
Putuje li tako u zelen-lugove?

Možeš vidjeti, ali kako shvatiti
što li je to? Šum vjetra u hrastovima
i bosonog bistru vodu zamutiti.
Što je osim uzdaha u tim grudima?

Možda je viđeno samo poezija
da čovjeku nedostaje slavonija!?