Friedrich Nietzsche

O siromaštvu najbogatijih

Deset godina je otad,
dosegla me nije ma ni kap,
ni vlažan vjetar, ni rosa ljubavi
- bezkišnica zemlja...

I sad molim svoju mudrost,
da ne bude pohlepna u ovoj suši:
poplavi sve sama, sama kapaj rosu
sama budi kiša požutjele divljine!

Zazivao sam nekoć oblake
da napuste moja brda,
govorio bih „više svjetla, tamnici!“
A danas ih vabim, neka dođu:
potamnite sve oko mene svojim vimenjem!
- ja ću vas musti,
vi krave s visina!
Mliječno topla mudrost, slatka rosa ljubavi,
prelijevam se preko zemlje.

Bježte, bježte, istine
što gledate tmurno!
Ne ću ponad svojih brjegova
gledati te trpke nestrpljive istine.
Pozlaćena smiješka
približi mi se danas, istino,
zaslađenu suncem, zasmeđenu ljubavlju,
samo zrelu istinu ubrat ću sa stabla.

Ispružit ću danas ruku
za uvojcima slučaja,
mudar dovoljno da nadmudrim
slučaj, da ga vodim poput djeteta.
Bit ću danas gostoljubiv
prema svem nedobrodošlu,
ni prema sudbini ne ću biti bodljikav
- Zarathustra nije jež.

Moja duša,
nezasitna jezika,
oblizivala se svim dobrim pa i lošim stvarima,
uranjala je u svaku dubinu.
Ali uvijek ravna plutu,
uvijek uvis isplivala bi,
pa sljepari poput ulja ponad smeđeg mora:
a poradi te duše mene zovu sretnikom.


Tko su mi otac i majka?
Nije li mi princ Preobilje otac
a majčica tihi Smijeh?
I nije li tih obojih brak
rodio me Zagonetnu zvijer,
mene Svjetloimilo,
Rastrošnika svake mudrosti, o Zarathustru?

Danas bolestan od nježnosti,
južina,
sjedi Zarathustra čeka, čeka ponad svojih brda,
u vlastitu soku
sad već sladak ukuhan,
ispod svog vrhunca,
ispod svoga leda,
umoran i blažen,
Tvorac na svoj sedmi dan.

- Tiho!
Ponad mene plovi jedna istina
slična oblaku,
pogađa me nevidljivim munjama.
Širokim i laganim se stubama
njena sreća k meni penje:
dođi, dođi, ljubljena istino!

- Tiho!
Moja je to istina!
Iz krzmavih očiju,
iz baršunaste jeze
pogađa me njezin pogled,
ljubak, zao, pogled djevojke...

Goneta mi sreće dno,
goneta mene – ha! što izmišlja?
Purpuran to vreba zmaj
u ponoru djevinskog joj pogleda.

- Tiho! Moja istina govori!

Jao tebi, Zarathustra!
Gledaš poput nekoga
tko je progutao zlato:
još će ti i trbuh rasporiti!
Prebogat si,
kvaritelju mnogih!
Premnoge činiš zavidnicima,
premnoge siromašnima...
I na mene ti svjetlo baca sjenu,
zima mi je: idi, bogatune,
idi, Zarathustro, iz svojega sunca!

Darivao bi, razdavao svoje Preobilje,
ali ti si ponajpreobilniji!
Budi mudar, bogatune!
Razdaj najprije sama sebe, Zarathustro!

Deset je godina otad,
dosegla me nije ma ni kap?
ni vlažan vjetar? ni rosa ljubavi?
Ali tko te je i trebao ljubiti,
ti koji si prebogat?
Tvoja ljubav suši uokolo,
siromaši za ljubav
- bezkišnica zemlja...

Ne zahvaljuje ti više nitko.
Ali ti zahvaljuješ ma svakom
tko uzima od tebe:
po tome te prepoznajem,
ti koji si prebogat,
ti najsiromašniji od svih bogataša!

Žrtvuješ se, tebe muči tvoje bogatstvo,
daješ sebe,
ne štediš se, ne voliš se:
velika te muka vazda sili,
muka prepunih suša, prepuna srca –
ali ne zahvaljuje ti više nitko...

Moraš biti siromašniji,
mudri nemudrače!
ushtjedneš li da te ljube.
Ljubi se tek patnike,
i ljubav se daje tek izgladnjelom:
Razdaj najprije sama sebe, Zarathustro!

- Ja sam tvoja istina...

Osmijeh ti ostavljam Vedrane, drago mi je vidjeti te ovdje...a izbor pjesme što reći...nisi mogao izabrati bolju...

Nadam se i skorom otvaranju teme...Vedran Rutnik - poezija...