Charles Baudelaire

Charles Pierre Baudelaire (Pariz, 9. travnja 1821. - Pariz, 31. kolovoza 1867.), francuski pjesnik i kritičar.

Njegovo djelo sadrži elemente romantizma i orijetaciju simbolista. Uz zbirku pjesama Cvjetovi zla, koju mnogi smatraju najvažnijim lirskim djelom 19. stoljeća, napisao je i zbirku pjesničkih crtica Spleen Pariza, kojima je stvorio novu pjesničku vrstu. Pisao je sjajne likovne kritike, a istaknuo se i kao prevoditelj. Bio je jedan od prvih Francuza koji je upozorio na Wagnerov genij. Obilježen kao bludnik i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala, svojim je pjesmama proširio područja poetskog, otkrio suvremenicima čitave predjele novih ljepota i grozota. Ni za života, ni prvih desetljeća nakon smrti nije stekao zasluženo priznanje.

Danas priznat kao vrhunski pisac francuske poezije, Baudelaire je postao klasikom. Barbey d'Aurevilly vidi u njemu «jednog Dantea jedne posrnule epohe».

Kroz svoje djelo, Baudelaire je nastoja istkati i pokazati veze između zla i ljepote, nasilja i naslade (Mučenica). Usporedno svojim zastrašujućim pjesmama (Semper Ædem) ili za njegovo doba skandaloznim (Delphine i Hyppolite), on je izrazio melankoliju (Mœsta et errabunda) i zavist uostalom (Poziv na putovanje).

LETA


Daj da te grlim, bice zlo i pusto,
ljubljeni tigre, cudoviste sneno,
drhtavi prsti nek mi opijeno
i dugo blude tvojom kosom gustom;

u tvoje skute sto mirisu tobom
daj da sahranim misli nespokojne,
da slasni zadah ljubavi pokojne
udisem, kao sveli cvet nad grobom.

Da spavam hocu! Da spavam, pa makar
i ne ziv! U snu slatkom poput smrti
bez kajanja cu poljupcima strti
to lepo telo, glatko kao bakar.

I nista kao ponor tvog kreveta
jecaje moje nece da uspava:
tvoja su usta puna zaborava,
u poljupcima tvojim tece Leta.

Sudbini svojoj, odsad svojoj slasti,
pokoricu se ko sudjenoj kobi;
mucenik krotki, koji nevin dobi
kaznu da muke plamte mu u strasti,

svojoj cu mrznji ja dati da pije
Nepentes, otrov koji duh moj zudi,
s ljupkih vrsaka tvojih ostrih grudi
gde nikad srce tamnovalo nije!

JEDNOJ PROLAZNICI



Ulica je zaglušna vripšala oko mene.
Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,
Prošla je neka žena, a ruka joj ohola
Pridizaše, njihaše skutove svoje;

Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.
A ja se napajah, u grču osobenjaka,
Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,
Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.

Jedna munja? A zatim noc! - Trenutna prelesti
S čijeg pogleda namah novim životom dišem,
Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?

Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!
Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,
Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala.

VEZE


Priroda je hram gde mutne reči sleću
Sa stubova živih ponekad, a dole
ko kroz šumu ide čovek kroz simbole
ma što ga putem prisnim pogledima sreću.

Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svetlost, boje
mirisi i zvuci razgovore vode.

Neki su mirisi ko put dečija sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
- drugi iskvareni, pobednički, teži,

što u beskraj prostiranje svoje,
kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
koji peva zanos čula nam i duha

Vino ubojice

Mrtva je! No to sam htio.
Mogu piti dokle hocu.
Koliko je puta nocu
Njezin glas me otrijeznio.

Ko pravi kralj se osjecam!
Zrak me moze ponijeti...
Zaljubili smo se ljeti.
Tko kaze da se ne sjecam?!

Zedjanje me rastrgalo.
Toliko mi treba vina
Kolika je i dubina
Njena groba. - Nije malo.

Lezi na dnu jedne jame
I jos sam je zatrpao
Kamenjem, kako sam znao.
- Mozda je i nema za me!

U ime svih zaklinjanja
Danih dok smo se grlili,
Da bismo se pomirili,
Ispunili obecanja,

Jos sastanak muz joj nudi,
Na cesti, kad noc je pala,
I dosla je! - Luda mala!
- Svi smo vise-manje

Ostala joj je ljepota,
Al je umor vec bolio.
Previse sam je volio:
"Spasi se od toga zivota!"

Tko od ljudi da me shvati?
Tko od glupih pijanica
Bolesna i gnjila lica
Zna od vina pokrov tkati?

Olos sav u smradu, gubav,
Ko masina od celika
Ne zna koliko je velika
Jedna ziva, prava ljubav

Puna crnih opojnosti,
S uzbudjenjem samog pakla,
S otrovom i sjajem stakla,
S lancima i lupom kosti!

Slobodan sam! O divota!
Nocas bit ce opijanja
I bez straha i kajanja
Tu cu leci pokraj plota

I spavati kao pseto!
Kola s teskim tovarima
I kamenje sve u njima
Moze bijesno doci, eto,

I smrviti moju glavu
Ili me raspoloviti
Stalo ce mi, bome, biti
Koliko za Bozju Slavu!

Reversibilite

Andjele radosti, da li znaš za tugu,
jecaje, dosadu, sramotu i grižu,
i nejasne strepnje što se u noc dižu
i srce nam stežu u roptanju dugu?
Andjele radosti, da li znaš za tugu?

Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi,
stiskaju pesnice, teku suze žuči,
kad osveta zove i dušu nam mući,
i sve sposobnosti i sile nam vodi?
Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi?

Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru,
kada, duž zidova sumornih bolnica,
ide tromim hodom bledih izgnanica,
što za suncem žude, dok telo ne satru?
Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru?

Andjele lepote, da li znaš za bore,
i strah od starenja, i grozne žalosti
kada čitas mrsku tajnu odanosti
u očima strašću što oduvek gore?
Andjele lepote, da li znaš za bore?

Andjele svetlosti, sreće i miline,
David na umoru našao bi zdravlja
iz mirisa što se u tvom telu javlja;
nek molitva tvoja u nebo se vine,
Andjele svetlosti, sreće i miline!

Čergari na putu

To proročko pleme sa zenama plamnim
krenulo je juče, s decom u naručju;
najmanju, da smire njihovu glad vučju,
ponele su majke na dojkama tamnim.

S rukom na oružju idu uz njih ljudi,
uz čeljad skutkanu u povorci kola,
što im za žudnjama pogled nebom bludi
i od tog umoran pun je setna bola.

Zrikavac iz svoga skrovišta u pesku
čim ih spazi, pesmu otpoče da vije;
Kibela ljubimce dočeka u blesku:

zbog njih cveta stepa, vir iz stene bije, -
zbog tih lutalica što im zene plamne
otvaraju carstva buducnosti tamne.

Čovek i more

Slobodni čovječe, ti vijek ces ljubit more,
to svoje zrcalo. U bibanju, što mine,
ti dušu motriš si u beskraju pučine.
I duh tvoj ponore zar nema jos i gore?

Ti volis roniti u njedra svojoj slici,
nju grliš očima i rukom, često kušaš
zaglušit srce si, da kucaj mu ne slušas
u divlje tužbe te neukrocenoj rici.

I vi ste, oboje, i tamni i diskretni,
čovječe, tko je dno ti bezdna dirno grozna,
o, more, skrivena bogatstva tko ti pozna?
Vi tajnu čuvat ste ljubomorni i sretni.

Ipak se borite stoleca nebrojena
medju sobom bez milosti, bez pokajanja,
o, tako željni ste i smrti vi i klanja,
o, borci vječni vi, o, braćo nesmiljena.

Poziv na put

O, dijete, sestro moja,
da l' snivaš, slast li koja,
da zajedno nam živjet ići,
po volji ljubit smjeti,
i ljubiti i mrijeti,
u kraju koji tebi sliči.
Znaš, vlažna sunca ona
sred mutnih nebosklona
mom duhu to je dražest ista
k'o mistično, duboko
i izdajno ti oko,
kad kroz suze mi svoje blista.

Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.

To pokućstvo u sjaju,
što duga ljeta daju
svu sobu bi nam okitilo,
najrjedje cvijece cvalo,
svud miris razlijalo,
uz ambre pusti dah se lilo.
Taj bogat strop s visina
i zrcala dubina,
sav istočnjački sjaj bi meni
da tajno tu govori
i dushi mojoj zbori
svoj slatki jezik urodjeni.

Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.

Gle, ondje niz kanale
vec ladje pozaspale,
što skitnički im duh sad smeta?
Da ispunit ti smiju
i želju najsitniju,
doplovile su s kraja svijeta.
U zapadu sunčanu
tad tiho tonut stanu
kanali, grad i polje cijelo
u zumbule i zlato,
i svijet usne na to
u svijetlo tad polegne vrelo.

Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.

Napuklo zvono

Slatko je i gorko u zimskim noćima
slušati kraj vatre što drhti i plamti,
kako uspomena pjesmu pjeva svima
uz pratnju zvonjave što se tako pamti.

Sretno li je zvono sigurnoga grla
što uza svu starost veselo se smije,
i pobožno kliče kao vojska vrla
na usta vojnika što na straži bdije!

A meni je duša napukla, i kada
hoce zapjevati, dok noc hladna pada,
po svom slabom glasu njezina je vika

nalik na vapaje starog ranjenika
kraj jezera krvi, pod tornjem mrtvaca,
što uzet umire usred kovitlaca.

Splin

Sličan sam kralju od zemlje, gdje kiša uv'jek pada,
bogate al' jalove, stare, iako mlade.
On - mrzec sve poklone, što uče mu ih grade -
uz pse i uz zv'jer drugu, umire od dosade.
Rastrest ga nece ni lov ni soko, pa ni slika
puka mu, što umire pred lukom od balkona.
Balada najsmješnija dvorskoga mu buffona
razvedrit čelo nece okrutnog bolesnika.
Krevet mu, ljiljanima našaran, kao grob je;
a dame, što je za njih knez svaki l'jep, ne znadu
besramnijeg od'jela da izmisle, uz nadu
izvuci osm'jeh iz tog kostura mladog. - Prvi
vrač mu, koj' zlato pravi, nikad jos mog'o nije
iščupat otrov-klicu, u njemu što se krije;
i nije nikad znao, u kupatilu od krvi,
na način rimski (oh, toga uv'jek se rado sjete
silnici, u starosti!) da glupi leš taj zgrije:
njim mjesto krvi kola zelena voda od Lethe.

Splin

Kada nebo nisko, k'o olovni veo
na duh nam se spusti jadan u samoći,
i vidik na okrug obuhvati ceo,
te dan crnji čini od najcrnje noći;

u ćeliju vlažnu zemlju kad pretvara
u kojoj se Nada k'o miš slepi vija,
i krilima slabim o zidove para
i glavom o trule direke ubija;

kada kiša duge konce isprepleta
kao u rešetku za tamnicu snova,
kad u mozgu našem počnu igru spleta
rojevi bezbrojni gadnih paukova,

odjednom zazvone besno zvona neka
i svoj lavež šalju nebu neumorno,
k'o dusi, lutanje koje večno čeka,
kad počnu jecanje tužno i uporno.

- I pogrebi dugi, bez muzike, sporo
kreću mojom dušom; pobedjena Nada
plače, dok strah svirep i despotski skoro
u teme mi crni svoj barjak zabada.

Želja za ništavilom

Sumorniče, nekad bitkom zaneseni,
ne bocka te stremen i više te Nada
nece načinjati! Pa lezi od jada,
stari konju, svakom granom prestrašeni.

Odreci se srce, mirno okameni.

Poražen, satrven! Onaj koji pada
ne treba ni ljubav ni boj razdraženi.
Zbogom pjesme mjedi, zvuci raznježeni,
ne mamite, slasti, srce koje strada!

Divno je proljece bez mirisa sada!

I vrijeme me guta, dok trenuci lijeni
padaju k'o snijeg preko mrtva grada;
s visine je zemlja okrugla i mlada,
meni su suvišni svi zakloni njeni!

Sa mnom, o lavino, niz strminu kreni!

Uznesenost

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zmamglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!

Egzotični miris

Dok udisem miris tvojih toplih grudi,
sklopljenih ociju, u jesenje vece,
ja ponovo vidim te obale srece
gde jednolicnoga sunca oganj rudi;

lenjivo ostrvo gde priroda nudi
svoje divlje voce i cudno drvece;
ljude cije telo vitko se pokrece,
zene ciji pogled iskrenoscu cudi.

Vodjen tvojim dahom u predeo zarki
vidim luku punu jedara i barki
jos uvek smorenih morskim talasima,

dok sa tamarinda zelenih se rusi
miris koji kruzec nozdrve nadima
i s pesmom mornara mesa se u dusi.

LETA

Daj da te grlim, bice zlo i pusto,
ljubljeni tigre, cudoviste sneno,
drhtavi prsti nek mi opijeno
i dugo blude tvojom kosom gustom;

u tvoje skute sto mirisu tobom
daj da sahranim misli nespokojne,
da slasni zadah ljubavi pokojne
udisem, kao sveli cvet nad grobom.

Da spavam hocu! Da spavam, pa makar
i ne ziv! U snu slatkom poput smrti
bez kajanja cu poljupcima strti
to lepo telo, glatko kao bakar.

I nista kao ponor tvog kreveta
jecaje moje nece da uspava:
tvoja su usta puna zaborava,
u poljupcima tvojim tece Leta.

Sudbini svojoj, odsad svojoj slasti,
pokoricu se ko sudjenoj kobi;
mucenik krotki, koji nevin dobi
kaznu da muke plamte mu u strasti,

svojoj cu mrznji ja dati da pije
Nepentes, otrov koji duh moj zudi,
s ljupkih vrsaka tvojih ostrih grudi
gde nikad srce tamnovalo nije!

Jednoj Madoni

Madono vladarko, gradicu ze tebe
Uzvišeni oltar na dnu bednog sebe;
Dubiti u srcu, u najcrnjem uglu,
Van pogleda sveta i žudnji i ruglu,

Plavetno i zlatno jedno udubljenje
Da uspravim, Kipe, tvoje udivljenje.
Stihovima glatkim, od cista metala,
Sa mudrim sazveždem rimâ od kristala

Krunu ce da reci moje ti satvore;
O Madono smrtna, a zbog ljubomore
Varvarski i težak Plašt cu da ti krojim,
Ukrucen i postavljen sumnjama mojim,

Da ti cari krije kao oklop otkan;
Ne Biserom, nego Suzama protkan!
Haljina ce biti Želja moja sušta,
Što ko talas drhti, diže se i spušta,

Trepti na grebenu, miruje u dolu
I poljupcem jednim oblaci te golu.
Od mog Poštovanja cipele ce lepe
Biti, da se oko stopala ti slepe

Divno ponižene, priljube se tebi
I stopala odliv ponesu u sebi.
Ne uspe li napor veštine mi spretne
Da srebrni Mesec pod noge ti metne,

Postavicu Zmiju što mi drobom plazi;
Neka peta tvoja sa porugom gazi,
Pobedna kraljice iskupljenjem plodna,
Tu nakazu mržnjom popljuvanu do dna.

Videceš mi Misli rasporedom Sveca
Oko tvog oltara što je prepun cveca;
Odrazi ko zvezde plavim stropom snatre,
Gledaju te misli ocima od vatre;

A jer sve u meni obožava, voli,
Sve ce biti tamjan; u mirisnoj smoli,
Bez prestanka k tebi, o vrhuncu snezni,
Penjace se Duh moj u Pŕri, metežni

Najzad, da bi bila Marija do kraja,
Kao i da ljubav s varvarstvom se spaja,
Crna slast! - od Sedam grehova cu smrtnih
Naciniti sedam oštrih noža krtih,

Ja dželat pun griže; veštinom žonglera,
Sâmo dno cu tvoje ljubavi da smeram;
Sve cu ih zabosti u trzaj tvog Srca,
U Srce što vrca, u Srce što grca.

Citaocu

Zabluda, greh i glupost i tvrdicenje plove
po duhovima nasim i tela kinje,
krmimo milu grizu savesti kao svinje,
ko prosjaci sto svoje buve i vasi tove.

Tvrdoglava u grehu, dusa nam mlako zali;
naplacujemo skupo kad bilo sta priznamo,
i opet blatnim putem veselo koracamo
ko da smo svaku mrlju jevtinom suzom sprali.

Zahvaljujuci onom vicnom alhemicaru,
Satani Trismegistu, sto duh nam opcinjeni
na jastuku zla dugo uljuljkuje i pleni,
cvrst metal nase volje pline u prah i paru.

Konce koji nas krecu Djavo spusta i dize!
Pronalazimo drazi u svemu sto je gadno;
bez groze silazimo niz mracno grotlo smradno
i svakoga smo dana za korak Paklu blize.

Kao razvratnik koji grize u bednom zaru
grudi precvaloj drolji, od muka razrivene,
krademo prolazeci slasti nedopustene,
pa ih cedimo snazno kao narandzu staru.

Poput gustoga roja crva sto drobom mili,
jato demona nasih mozgom banceci gmazi,
i dok disemo vazduh, Smrt nas u pluca slazi
ko nevidljiva reka koja potmulo cvili.

Nasilje, otrov, kama i pozar jos spleli
nisu ukrase preko nacrta banalnoga
nasih sudbina bednih, al' to je samo stoga
sto u dnu duse, avaj! nismo dovoljno smeli.

Al' tu gde su sakali, keruse i panteri,
majmuni i kraguji i skorpije i guje,
cudovista sto kevcu, urlaju, grokcu, zuje,
tu gde nam puze gnusni poroci kao zveri,

ima jedan jos vecma ruzan, prljav i zao!
I mada niti topce niti galami drsko,
celu bi zemlju rado u paramparcad smrsko
i zevnuvsi najednom sav svet bi progutao:

zove se Cama! - Dok je nevolje suze prate,
nargile ona pusi i sneva gubiliste -
ti znas, o citaoce, to nezno cudoviste
- dvolicni citaoce - nalik na mene, - brate!

SED NON SATIATA

Boginjo cudnovata i poput noci smedja,
sto miris rasprostires mosusa i havane,
delo mraka, il’ vraca, tog Fausta savane,
ti crna carobnice abonosovih ledja,

od opijuma i vina zedj moja vise voli
eliksir tvog poljupca, tu kaplju odabranu;
kad moje zelje k tebi krecu u karavanu,
tvoje su oci zdenci gde piju moje boli.

Kroz okna tvoje duse, kroz tvoje crne oci,
o demone svirepi! manje mi ognja toci;
ja nisam Stiks, da tebe zagrlim devet puta,

i, vaj! ne mogu, bludna Megero moja ljuta,
u paklu tvog kreveta da budem Prozerpina,
pa da mi krotka budes i prodje te zestina!