Vesna Parun

Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), hrvatska pjesnikinja.
Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.

Čežnja

Danas ću ti dati, kada veće padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svjetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja...

Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše...

Čovjek kojeg progoni vatra

Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
moja pjesma.

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Ropstvo
(27.1.2009)



Zena sam...
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rjeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad nebi spavali spokojno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim neklonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.

Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tjelo je strepilo.
Dodirujuc srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.
O, vi koji trosite suze za svaki rastanak,
za svaki cvjet
za svaki krug koji nedostaje na vodi,
vi, koji bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizeni pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseci ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.
Ja nisam nista mudrija od vas.

Moj put je isti put kao vodonose
koji nemoze izbjeci strminu izvora
i pocinkom neumanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.

Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci
sto je prezrela svoje ropstvo,
i hoce da postane orao.
Izadjite na ulice i vidjet cete
kako klecim na svakom pragu
na kojem je klecala Zena.

Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
nekoliko izvora, i zetve najljepse
koje se nece vratiti nikada!
Sta je meni da prebolim travu svog djetinstva
i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kad bi vjetar zatresao
njene krosnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stijegove.

Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
kojim zena sebe dariva zauvjek
onom s kim ce podjeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustocu vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreci.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bicevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smjesila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
A ja sam se u njihovim rukama osjecala
usplamtjeli zar bica. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogleda, to bjehu vukovi.
To bjese zaista divljina i noc,
a ja tek plijen, pred pecinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.

A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijase orao
sto je kruzio nad dolinama.
I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onam kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuse najsmjeliji.

I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala
mimo trave i plastove psenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.

I smjeh moj budio se u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Cudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustvio konja pod ovim brdom,
na ovom pijesku.

I trazeci nociste na pragu zene.
I zeli da mu pjevam uspavanku
ja, koja cu prezreti njeznost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrasnju ceznju
vec citam u ljetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice
da zelju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno.
Odoh na put zalosnih da budem pjevac lutanja.

Ja vise ne trazim. I ne vjerujem...
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bicevi postaju,
i kako je zagrljaj muskarca strasan
kada se odmaraju osvajaci
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet cuje zavijnje vukova.

Zato, mladici iz moje doline,
ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.

Ni kad vas napajam i tetosim,
ni kad istem vasu vjernost
u zamjenu za proljetni oblk u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado pred moj sator, da ga othranim.
Ja cu ga napustiti
u cas kad tama obavije polja.

Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
Idite svojim putem zaljubljeni!

Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se.
To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih...

„Zavjet“
Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisutnost ljubavi ne krasi.

Osamdesetosam ljeta u krošnji,
jedan je usamljen kos pjevao bos,
sasvim iznenada, utihnu jutros,
u dan taj kišovit, pravi jesenji.
Raspjevana u svojoj sirotinji,
ispisala si mnoge bilježnice.
Za te nisu postojale granice,
ta duša, bila je duša putnika;
čemu htjenje, čemu život pjesnika
ako mi srce ne prestigne ptice.

A pisat` i živjet` bez izgovora,
kroz krhko tijelo nesretne žene
mogla je samo ona, što joj vene
napaja snaga pjesničkog vihora.
I dok je bila njena svaka zora
I stih bi uzdah, što taj dan ukrasi.
Dok vazda biva, da dođu ti časi
kad u stihu tvom, živi tvoja duša;
-Nek umrem! Koda moje uho sluša.
-Ako mi oči budu siromasi!

Što je ljubav? Zar puk to bi mog`o znat`;
da se jasno u pjesmama ne zbori,
dok srce u ljubavnom žaru gori;
ti si u pjesmi tako znala zasjat`.
Tko od pjesnika više bi mog`o dat`
od onog što ispija nesanice.
A sada dok se hladi tvoje lice,
u srce spremam poruku ljubavi:
Neka me tuga i strašna smrt smlavi,
ako mi ruke budu udovice.

Sve je čemer i od smrti strašnije
što ljubav ni u početku il kraju
vazda zalud` zli mrtve dozivaju
sve uzalud i od smrti trajnije.
Jedno malo srce, sad je bolnije;
bez suze, rad ` Matoša, jedne vlasi.
Sada nam ostaju naši uzdasi,
tihi grobak i svi tvoji stihovi;
ostaju i oni smrtni putovi,
koje prisutnost ljubavi ne krasi.


U spomen Vesni Parun…PiPi

ČAROLIJA JUTRA

Čarolijo jutra, oblaci šetači,
putnici beskrajni slobodnih visina!
Sad smo mi delije, a vi promatrači,
vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, čergari, ždrali zavičajni!
Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.
Plovite neznani u daleke ravni,
iznad žitnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oči, vodenice,
krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!
Budite glasnici zemlje krasotice,
kojoj sunce zori u svakome klasu.

Pričajte o nama, plahi skorotele,
širom glasna svijeta, diljem oceana!
Pjevajte o zemlji koja juri, teče,
u mir svojih dana, bijela, rascvijetana

* * *

O, kasno je sada kovati zvona
za pratnju gorke sumorne svite
i plesti od zutih anemona
i potocnica blijedih kite.

Iz vatre gleda nas bezimena
dosada duse, carolija mrtva.
Samoca bjese postelja njena
a nada mucitelj i zrtva.

Al ti si znala ubrati cvijet
i nestati s njime, kao da rece:
pustite ljubav, pustite dijete!

O, ti sto nisi ni vjecan, ni svet
ljubav nam spasi, jer i ti si dijete -
kad bi to znao i htio, o svijete!

SONET O BAJAMOVU CVIJETU

On se tek probudio, leprsavo ruzicast, u zraku
koji oko njega ispreda mirisnu zamku grana,
zelenila ponovo zdruzenog sa zorom u onu jarku
pradomovinu cvijeca, kojoj klicem Hosana

jer je za hod pcela satkana, zanesena
kao starinski prozor u sjeni modrog zvonika.
Cvijet se tek rasanio. Prva ga vidje zena
s bremenom na ledjima, na povratku iz maslinika.

Usporila je korak. Bilo je to leprsanje
ljepote starinske, zebnjom nejakom i nujnom
nalik na ruzicastih rijeci romon.

Bajamov rani cvijet je potajno vjencanje
zime s proljecem. Mozda u zovu latica, necujnom,
to stablo doziva dusi iscezli cvjetni tron.

PEĆINA S IZVOROM I SVIJETOM


Jesam li sjećanje u kamenu
ili patnja koja se odmara?

K meni stižu mnogi beskućnici
koji ne čuju godišnja doba,
jer u ovoj pustari raste
samo jesan bezimen cvijet
posrednik između vas i mjeseca
i pokazuje zalutalima
tragove magarca u pijesku
a žednima raspuklinu
gdje se je stijena nekoć davno
sažalila nad putnicima.

Ovamo stižu sa četiri strane svijeta
oni koji misle da su nesretni,
i drugi podjednako ubogi
koji ne znaju što bi nazvali srećom.

Oni se napiju. Otpočinu
i krenu dalje pognuvši leđa
kao da razgovaraju sa zločincem.

A ja ostajem opet sama
i gledam sjenke kako se udaljuju
uznemirujući obzorje.

Neke od njih zaboravljam odmah
a druge pamtim. Oni me ispunjaju
tamnom čežnjom nerazjašnjivo
kao što je nejasno rastenje cvijeta
na bespuću između zemlje i neba.

I misleći na njih postajem
još više golet i još više stijena.
Sjećanje koje tješi kamen
i patnja koja ne može otpočinuti.

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

NE PITAJ VIŠE-------VESNA PARUN

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
...
Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na viskoj planini zaborava.