Skender Kulenovic

Rusa pjesma

Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
il da iscvateš u nebo – da budeš zvijezdani bokor.
Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.

Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica –
Ni ćuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja.
Šumo sa stablina jeke, sa lišćem od slavuja,
Crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,

Ne izlazi, jezerko, u riječ – u mjesečeve čini,
Šumo od biglisa, zamri u harfi-paučini,
Ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mliječi:

Sutra, kad zadani opet, bićeš mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljićeš plavet, u rosi mrtva ševa,
I ja, strašilo isto, u istu strnjiku riječi.

Ponornica

Strgam moru svjetla i ko tumore izrežem oči.
Mrmorom crnih mi voda začepim uši ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskužim crnom soli.
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploči.

Al grotlo mi otješnja: hrupim – na bijelcu vodoskoka,
A korito me uzme u obale, štake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
I svi me pomalo otpiju, do mrava – krvoloka.

I s pola se sebe sručim u uvir ko u rođenje,
U crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.
Al žile me izvora nađu i dosrče korijenje.

I tražeć se banem u svijet, pa zjapim iz suha ždrijela
U ložnice svjetnih čaški gdje s prašnika bludnih kapam,
I slušam, u gluhom mi školjci, mračni muk svojih škrapa

Noturno


Lud, satir bluda te je noći njakao
To začeše me u krvožeđi čula.
U najprije srećna pomrčina tmula,
A onda se rodih u svijetli pakao.

Dok su u bludnoj jednačini ječali
Roditelji moje nerođene volje,
Crni konsilijum; okrećići šolje,
Đavoli neki o meni su vijećali.

I smisliše mene iz moje amebe,
A ja se zgrčih za nekoga sebe –
Vijeće se samo s tihimo- ho zgledalo.

I evo, noćas, u mraku žutih svijeća,
Crni konsilj o meni opet vijeća –
Ćuteć mi tura pred lice ogledalo.

Pisma

Kućno poštansko sanduče, i ista te ista dilema.
Izvadim ključ, pa kažem: Bolje, ne otvori!
Na sva ta draga pisma što ih unutra nema
Budi sanduk ćutnje i ništa ne odgovori.

Kaže, pa otvorim, i opet u me zrene,
Ljuta što je budim, crna mačka praznina.
I u jednom kutu, od prijatelja il žene,
Pisma što neće stići čita paučina.

Ruka tad zatvori sanduk – t škrine ključ bez ruke.
Oči još okrznu ime – to gledaju oči bez zjena.
Trenuci otrežnjenja kad saznam da nema ma više,

I da se to svakoga jutra napravim od žbuke.
Ničega više nisam ni oblik ni sjena.
I kao samoj sebi samo praznina mi piše

Evo čelom svega

Evo čelom svega klonusmo po stolu.
Daj nam jednu nesvijest od sna istinskiju,
Ti još, muno nečeg, što se ote bolu.
Daj nam blagu tminu kojom mošti spiju.

O kresni – žilje nam trgni u svom lasu
Iz svega, a, ždrale, što u nama čekaš,
Vrati nas u ljuske što ih pijesak zasu!...
Zovnemo – iz mraka ne dođe ni jeka.

Oči potpnule na dno svog žilišta.
Krijesnice sjećanja zgasilo je ništa.
Bestrag i samoći... To – mrak smo lokvanja:

Rastvorimo čašku: sunce, zađi u nas!
Pregršt je plaveti drhtava nam kruna
I strepnje: gluh šišmiš premotava tkanja.