[img]
[/img]
Antun Branko Šimić Tekst preuzet s Wikipedije –
http://hr.wikipedia.org/wiki/Antun_Branko_%C5%A0imi%C4%87(Drinovci kod Gruda, 18. studenog 1898. - Zagreb, 2. svibnja 1925.), hrvatski pjesnik i esejist.
Šimić bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.
Donadini je uzvikivao "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno - i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.
U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. A.B.Šimiću u čast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, na poticaj hrvatskoga pjesnika i studenta romanistike Mile Pešorde, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima.
RANE PJESME (1914-1917)
Ah, evo opet...
Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače sipi je sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.
Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno...
Dođoh... i moja smirila se duša
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...
Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?... Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.
Himnos
Miriše grožđe i smilje
Tamo u našemu selu...
Posvuda prolazi jesen
U ruhu žutu i bijelu;
Plodove raznosi, daje,
Dariva polja i gaje.
... Tihano došla sam evo
Iz jednih neznanih strana,
U plastu klasove nosim
I šipke s tananih grana...
Pjevuca tihano, - tiše
I granom smokovom njiše.
Na nebu modrom eno
Sjajna se preliva duga
I svirka flauta bruji
Sred malog zelenog luga...
To himnos jeseni ori -
I šipak i grožđe zori.
Bolesnica
Jesenje popodne riše po duvaru
Sobe tanke sjenke plodova i granja.
Sve je tako tio, da nam ljepše sanja
Bolesnica lijepa na krevetu staru.
Crven refleks neki te s visoka slazi
Odnekle iz vrta, licem joj se mazi,
Žućkasta se boja zasvijetli i plane
Načas, pa se gasi... il to život sane?
Sve je žuto, o žuto: soba i sjaj dana
I svela na prozor oslonjena grana;
I žut vonj da bude, zato su u loncu
Dva nevena žuta blizu svomu koncu.
Pa da netko često u sobu ne bane,
Tu bi stara jesen tanke mreže plela
Pokriv prahom šutnje i skutom tanka vela
Bolesnicu i njene sve noći i dane.
Odmor uz pjevanje mladoga vina
U selu veče. Dan je usnuo na vrsima.
Pred kućom čovjek mirno sjedi i pije
Dah mlada grožđa što na dugim trsima
Ko crno cvijeće pendžer kiti i zrije.
Pred kućom čovjek sjedi; sanen sluša,
Gdje mlado vino pjeva u starome badnju.
I gleda: dijete smokve prenese na pladnju,
Pa zamače kraj kuća, pojata i suša.
I tako sve polako niz cestu se šulja
Sat za satom i sporo nestaje u tami.
Pred kućom čovjeka u sladak sanak ljulja
Pjev mlada vina što sve k sebi mami.
Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima
Poljem se smiruju žita -
Ne teku u nebo više.
Gnijezda, u žitu skrita,
Umukla; sve je tiše.
Oblaci lete sada,
Visoki, brzi i smjeli,
I kako lete, pada
Sa brda zvonik bijeli.
I plove oblaci, mrki,
Niz plave svoje drame
I prostru se na crne hume
Poput nejasne šume.
Poslije dok oblaci leže,
Sve je bez glasa i kretnje;
Samo šišmiši bježe,
Plahi i puni smetnje:
Jer dolje u noć bezglasnu i kasnu
Zelena jezera tonu i gasnu.
Utjeha očiju
Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji
Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se bliži starost krezuba i bijela.
Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.
Onda tražim tvojih očiju dubljine
što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.
U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.
Povrh žita što se suncem zapaljena
žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.
Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.
Pjesma
Kroz moje noći idu mračni usamljeni nemiri
Kroz moje noći idu bijele ruke bludnica
ladne kose oči pruženi pogledi
Kroz moje noći idu sjenke prazni vjetrovi
jad i mir i tišina umornih časa
I povrh bludnica ulica muzike ružnih lokala
prolaze moji snovi ko svijetle teške tiče
I ja s anatemom mesa (meso moje već sane)
visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost -
U beskrajhosti tonem i moje se misli u nju ruše
kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde
Vjetrovi
Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Hoće moju dušu da raznesu;
Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Kud su pošle ove žute ulice?
Ja bih htio da su k jednoj ženi
Kud su pošle ove žute ulice?
Sada kakva žena sniva o meni
U snu njenom gore moje oči
Sada kakva žena sniva o meni
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Onda tiho (ko krik noćnih stvari)
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Ja bih htio da me noćas žute ulice
odvedu daleko od svih stvari
Ja bih htio da me noćas vode ulice
k jednoj ženi, ili k jednom bogu
Pjesma
Svako veće kad se vraćam
iz ružnih mjesta
mislim
u vječnost ode dio mene
Pri svakom koraku, ja se
nešto silno bojim strah me
Čujem kako u svom šumu iza sebe
ja ostavljam sebe
Trčim trčim
Mene prima ladna kuća
Sve su stvari nijeme mrke mutne tvrde
Jao one mrze mene
I kad usnem kad me više nema
onda čujem: stvari žive nekud idu
Samo moji bijeli jastuci
(grlim ih ko čiste vjerenice)
vole mene silno vole
Oni svu noć dokle mene nema
živa meni mrtvom pjevaju
Bijeli moji jastuci
meni mrtvom pjevaju
moj san, i tišinu oko mene
Grad
Gospodinu Aleksandru Odiću
Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramvaj koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela
Život Grada!
I moj život atom Gradova života!
Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljesaka oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt
Žuta sjenka
Mojoj majci
žuto lice: umiranje jeseni.
Ruke mole pred mojom sudbinom.
Oči mene gledaju,
zagonetku svojom krvi hranjenu.
U očima dugog bola odbljesci
mene svrate s mojih cesta
k njoj.
Ja sam opet dijete
žutom licu kosi očima.
Večeri što idu mirno kroza čula!
Sni duboki ko jezera!
Jutra i blizina njena pored mene!
Ona dođe k meni tiha kao stvar.
Budi tamnu šumu mojih snova.
Ja se smiješim:
ponad njene glave stoji i sja meni
jedno veliko crveno sunce.
Tijela
tijela tijela
svagdje svuda
razasuta razvitlana
lakim kretom jednih Ruku
Tijela ćute u molitvi
Tijela kriče u radosti
Tijela vrište u očaju
Tijela u snu
Tijela ljube tijela
Tijela povrh tijela u grčima
u stvaranju novih tijela
Tijela trunu u bolesti
gasnu kao žute lampe
mru
Tijela kroz noć hite lete padaju
Moje tijelo vjetri nose
Moje tijelo vapi zvijezde
Oblaci su zvijezde progutali
I jest: vječno jedne Oči mirno gledaju
tijela tijela tijela
Život
Ja nemam žene
Ja sam sam -
Svako veče padnem nadno svoga sna
San je kao plavo more.
Ležim spašen nadno mora.
Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijeća.
Kroz vrtove dođe ko zvuk harfe
tijelo moje drage.
Ja se s njime dugo sjedinim
u me
u San
u beskrajnost.
Ujutro se moje svijetle noći rasprsnu
ko kristalne plave čaše
Moji snovi padnu prijeđu nestanu
u zvuk prvog gradskog tramvaja.
Bakterije
Mene jedu bakterije
Trune trune jadno meso
Bože, zar ti nije žao?
Ja sam dijete. Bože! Dijete!
Neke noći neka vina
neko cvijeće ruke oči mračne oči
Sada: propast mesa bolest
bakterije
Ništa
Bože!
Vjerenice šta će Tebi
meso koje sane,
oči ko dva mrtva crna cvijeta,
jedno dijete koje gori u propast?
Gasnu vatre snovi zvijezde
Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezde
Mrtve oči u noć postaju
Meso prska u neke atome
Vjerenice Tvoje moje meso
Svijetla, sakrij svoje crne svete oči
Slušaj: šum je zvuk je: dolazi
užas časa:
duboko u noći moja duša mre
I iz noći jedna Ruka dolazi
neosjetao k mojoj duši preko stvari
Ljubomora
Od mene bježe niz ulice kuće
i stabla
ženska vela nose vjetrovi
Na crnom nebu mrtvi oblaci
vise kao razderane prnje
Vjetrovi nose oblake i vela
Večeras meni sve su razmrskali
Preda mnom leži smrskan
moj svijet ko dječje razbijene igračke-
Večeras padaju na me
krpe mrtvih oblaka
Pokriven sivim žutim prnjama
posrćem preko razmrskanog svijeta
Vječno iza nje nekoliko metara
trčim
i postajkujem pokadšto
ko kakav slomljen i izgubljen pas
Na svakom uglu stoji jedna Smrt.
Moja draga, prijatelj i ja
Na tijelu moje drage
tvoj pogled
stoji
ljubi
sklize se i pada
kao crna mrtva tica
Oko tijela moje drage,
laju, laju tvoje požude
Tvoj pogled i moj pogled
Sudar mržnje
škripi
prašti
boli, boli
Kroz prostor
crven mlaz
moje krvi
prska
Srce jede gladna Smrt.
Vampir
On vodi mene u noć
Ruka mu je mala topla mekana
On vodi mene u noć
Oči mame prazne plave vodene
On pruža meni iz noći
otrov vina riječi osmijeha
On.
Taman.
Svirep.
Nepoznat.
Ja skrivam svoju dušu od njega
On grli moje tijelo
i pije pije moje usne
i pleše pada pijan moje krvi
I čeka
čas da se moje tijelo mrtvo sruši ispruži
i on da zgrabi moju bijelu dušu
i s njome jurne sjekne kroz noć brz i crn ko vrisak
Očaj
Pogasili smo svjetiljke i zvijezde
Nama sjaju kose žena
Nama sjaju žuta vina
Stabla (naše žive nijeme sjenke)
svršuju u noći i u beskraju
Rasplinuto tijelo noći
šušti oko naših duša
Naše duše u noć ulaze
Na poljima crnim sada su oluje
Kroz oluje bijele ruke vijore:
Naše majke mladost našu traže
Majke, polja odnose oluje
Mi se načas zagledamo jedno u drugo
ko u crnu propast
U gradu se kuće razišle
Prazan prostor plaši zabludjele tiče
Više nigdje nema ničega
Naša pjana srca plešu posljednja
Šum oluje raste ponad naših glava
Traženje žene
Dan stoji visok na snijegu (i meni)
Snijeg se plavi
i zima oštri ocrte stabala i kuća.
A kroz dan
kroz grad moji koraci
crtaju i potežu i vuku
duge pravce
kvadrate
elipse.
Sad sam stao
slušam u sebi
mukli lom koraka svojih bezbrojnih
bolno zvoni zadnji jedan zvuk
Moj lik zemlji nagnut
čeka,
kut mu dršće na tlu tup i crn i oduljen
Oko mene
prostor, plav i prazan, šušti
šušti
Daleko se negdje neke sfere ruše
Gdje si!?
Izgubljen
Ja sam ostavio šum svjetla i ljude
Bježim pognut pokraj mrtvih kuća
Muzika zaostaje i za mnom zadnji zvuk se kida
Svjetiljke i zvijezde redom gasim.
Tama
oko mene stoji
Cutanje raste.
Ja se gubim crn
i koraci se moji krše
svrše
bezglasni.
Ja sam tama
ćutnja stajanje.
Moja duša tone u dubine noći
i ko zvuk se rasiplje
i mre.
Negdje neko plače
gorko?
PREOBRAŽENJA (1920)
Moja preobraženja
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika
Mladić
Ja poznam bol mladića
koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca
u jutro pjeva
sa željom da sva srca s njegovim zatrepte
i da se osluškujući glave prignu
u ćutanje i slatki zaborav
Al pjev mladića nečuven od ljudi
padne natrag
u njegovu ćutijivu samoću
Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast
s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku
i sa strahom ispred crnog bezdana u duši
Ja poznam ponos mrk i tvrd
sa smjelim uspravijenim korakom što gazi
i s uhom koje iznutra
glas svoga boga sluša
Molitva na putu
Bože
koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja
Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta
Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise
Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi
Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.
Žene, mladići, ljeto
O podne se na šetalište slete mnoge žene
- O odakle sve dođu? -
ko jata tica
što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste
Žene šume
kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela
Ne, žene nisu s ove zemlje!
Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela
O žene
za vas
rastvorili smo dvore naše mladosti!
Al korak žena zvoni tuđ i dalek
Sve žene opet odu
ko jata tica
što išćeznu za plavim zavjesama ljeta
Na koncu naših pogleda
red stabala visok sam korača
Zavodnik
I poslije toga
na koljenima izmeđ razbacanih jastuka
misliš
na smrt
O dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav
Puštam da ti blijedim licem suze teku
Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajalo tuče
Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sjenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge
Al nijedna neće moći da otkrije
skrivenu udno tvojih očiju
blijedu zvijezdu
Ne plači dijete: noć se plavi zimska
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg
Zavedena
Ne, njega nema više..Pobjego je. Vrata
na kući dolje glasno zalupila
ko zadnji put
Da letim za njim niza stepenice?
Ukočila se, stojim
Na podu zgažen cvijet
Kroz prozor
crvene se zvijezde glasno smiju
Ja zovnem u noć iz svih snaga
Na prozoru staklo se zatrese
i smiri
U noći
kamenito srce grada ćuti
Moje golo tijelo dršće
obliveno ladnim svjetlom zvijezda
Bolesnik
Moje je tijelo bolesno
i žudi tihu jednu bolnicu
Bolnica bez šuma i bez grada
u praznom blijedom danu
Blijedi dan je odsjev blijeda neba
U mrtvom vrtu zimsko sunce šeta
Mi tihi samostanci bez boga
u našim bijelim pustim sobama
zaboravljamo život
snivamo
duge tužne blijede prazne naše dane
O okna naša udare pokadšto
krik ples i radost života iz grada
- O grad!
O nemir nemoć naših srca!
O mi smo davno izišli iz života
i mi smo samo svoji spomeni!
U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju -
Za rub se zemlje nebo sruši
Veće
- O veče noći naše djevojke!
Tko ljubi sada naše djevojke? -
Mi potonemo u crn ponor snova
i snivamo da svi smo davno pomrli
Već bezbroj ljeta ležimo
i, Preko nas
u trku idu neba oblaci
Preko nas
u vječnost se bez konca dani noći ruše
Mjesečar
Bog noći
mjesec
sade s neba
i dokorača lagano do moje kuće
Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me
On mami mene u noć
Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se
Koračam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -
O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla
Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića
Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere
Mučenik
Iz gomile istupih
sam
i pozvah vas u zemlju:
Novi Život
Smijeh ruga samo jeknu
iz gomile
k mojem uhu
Pođoh sam
Al za mnom ravno uputiste Smrt
Umrijeh
Iz moga srca izniknuše
dva modra cvijeta ljubavi
u svijet
Mati
Ja uđem u samoću svoje majke:
nijemi goli hram
U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi
Njenom oku stoji ispred mog života
neprozirna zavjesa od mraka
U moju prošlost njezin pogled ne ulazi dublje
od njene noge kojom prvi korak stupi
u tamu noćne šume
Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho
Na odmetnutom sinu samo leže
dva pogleda teškog prijekora
Ja gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice:
Davna, vječna pramajka
iskrsnula iz dubljina vremena
Idem
Dva lica ćute tvrda kamena
Dodir ruku na kućnomu pragu
Moja majka povraća se u svoju samoću:
nijemi goli hram
Hercegovina
Ja koračam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu
I što god bliže stižem, sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici
Noć i ja na brdu
Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi
Samoća na vodi
Moj otac reče sinoć: "Sine, jesen je"
I već su noćas naš kraj cijeli poplavile žute vode
Sa brda slaze ljudi lutaju po vodi
traže ribu ili možda kakvo utopljeno dijete
Nad vodom sjaju njina nijema bakrenasta stroga lica
Kad zastanu odmarajući ruke
njihov pogled pada dug i težak na vodu
i njihova su tijela mirna čvrsta kao od kamena
Vrh vode i vrh ljudi
blizu vrška brda stoji sunce
nalik
na bijeli danji papirnati mjesec
Ja volim jesen vode blijedo papirnato sunce
i plovim sam po glatkoj goloj vodi
Pjevam pjesme mislim i mislima vraćam
sve:
brda vodu ljude sebe
u prve mlade dane zemlje
i mirna gola površina vode
čini mi se: leđa neke praiskonske silne žene
Dan svrši
Sa brda dugi zov na vodu pada
među ljude
I ljudi iščeznu na prvom zaokretu strmih puteljaka
Noć
bezdana i divlja
još nevidljiva
proguta u se sunce
I kada poslije stane i pred moje oči
proguta u se nebo oblake i brda
Ja sam na vodi
pod svodovima tamne i visoke noći
Kadšto
uspravim se u noć
- lik što budan sniva -
i pružim dugo veslo u prazninu mraka
- Zar bi moja duša htjela
da neko iziđe iz tajanstvene noći
i stupi k njoj u njezinu samoću
na crnoj nijemoj vodi? -
Oko mene je tamno
i sve se svršava na rubu vode i na rubu noći
Podne i bolesnik
Plavo podne sjedi
na oblacima
U jednoj sobi kamo ne ulazi niko
bolesnik mre
Kraj njega ćuti crna tica
U vrtovima sunčaju se gole djevojke
i plavi mlaz visoka vodoskoka
u plavu prazninu
šumi
Bolesnik leži mrtav:
predmet pokraj predmeta u sobi
Crne tice
nema?
Ispod neba
rep pauna ogroman svjetlucav
sa oblaka visi u vrtove
Gorenje
Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
Al s istoka se veće javi plavim licem
i zapad biva bljeđi, crveniji šipci
Ti bježiš k meni
preplašena od grana u mraku
i ćutiš
Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?
O kako šipci prskaju
i s nama gore!
Ni zvijezde neće da se jave
da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu
Povratak
Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe
Povratak
Ja sam natrag došo
bez mutnih misli na svom licu
U ljetnu svjetlost
osmjehuje se blago moja duša
Iziđi na svoj prozor
gledaj:
Daleko gdje se preko šuma i crvenih kuća svijetle obale
sa zelenom se vodom moje tijelo igra
Polako ćeš zaboraviti prošlog mene
Pred tobom ja ću rasti
nov i visok
Na obale je došao stanovnik s neke nove zvijezde
i šumi svojom divljom radošću
po vodi i zelenilu
U plavom zraku golo tijelo se zablista
krikne i izgubi se u dubljini zašumjele zelenkaste vode
Prenuće
U noći mene prene iz tvrdoga sna
bijela svjetlost lijući se kroz moj prozor
Ja znadem: s dalekoga neba sjaju
u moju sobu gola tijela žena
I klečeći na prostrtomu plastu plave mjesečine
molim nijem iz nijeme noći
tijelima nevidljivih nebeskih boginja
Ljubomora
Nad snježnom zemljom
plave zvijezde
Tvoja kuća stoji nakraj šume
Ja idem k Tebi
Da me kakav vuk ne napadne iz tame?
Tiho šušti snijeg pod mojim koracima
Tu sam!
Tvoja kuća stoji ograđena
Sva su okna zastrta
Pred vratima ne videći mene
straži pas
Samo jedan prozor crven gori
Ja znadem sve
i idem natrag
mrtav
i u licu bijel kao snijeg
Prva noć samoće
Crveni cvjetovi ljubavi
gore u noći
Prva noć kroz koju idem
sam
Slušam:
visoki plavi vodoskoci čeznu
zvijezde koje nikad dosegnuti neće
i meni crno teško srce
tuče tuče
Zima
Moju je dušu izmučila ljubav
Moja je duša bolesna
i sniva
Ne budite je: svaka miso boli
Moja je duša tamno golo jezero
u ladnom bijelom danu
Ne lete ponad vode bijeli galebovi
Ne šume ispod neba plavi oblaci
O kako stoji sve
ukočeno oštro bijelo!
Na blize kuće nebo palo
Na kuće nebo naslonjeno sniva
Pustite neka danas stoji sve i sniva
Danas svaki pokret boli
Teški zrak
O kuda da se danas pođe?
U sobu uđe moja majka
sjedne
i gleda u me nijemim pogledom
Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće
Na rubu polja izmeđ crnih stabla
crveno mrtvo obješeno sunce
Ja stanem nasred ceste
i kriknem
iz svih snaga
Zapuštena
U jednoj sobi ogromnoga grada
pokraj sirotnoga pokućstva i suda
živi mlada žena
Svaki dan o podne i naveče
uđe jedno vučje lice
I dok žena stojeći po strani
čeka
vučje lice jelo proguta
i ode
U noći
mlada žena ćuti pokraj peći
- pjev vatre šumi u tišini sobe -
nad romanom Marcela Prevosta
Dugo lice blijedo i bez nade
oteščalo od čitanja padne
nad stranice romana
i usne
Na prozoru rastvoreni modri cvjetovi
čeznu sami u noć
u kojoj bliza krčma divlje šumori i pjeva
Bog mučitelj
U naše duše iznenada stupi mržnja
- O naše iskrivljene usne, raskidana lica! -
Za nama stoji nevidljiv i svirep bog
u mraku
Mrak je njegov plašt
i ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama
Mi stršimo ko stabla kad oluja prođe
Pokraj nas čaši šušte o odijela
U naša lica
samilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja
I tamni bog se obrati u svjetlost
što se vani valja prostorima
i na naša okna divlje navire
Jedanput
Ženo
što iz bijede našeg svagdanjeg života
očajale i krotke oči dižeš k meni
Sav ovaj život... oh, sav ovaj život
ženo
jedanput ja odsvirat ću na harfi
I kad poslije harfe
progovore ćutke naše duše
znaš li što će govoriti?
Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni
Izgubljene žene
O gdje su sada one žene
što lutajući ovim svijetom svratiše se u moj život
i opet redom iščeznuše iz moga života
u tamu?,
I gdje je kraj
u kojem sada njine duše ljube?
Te žene sad su
zvijezde
Noćas
sve se iz dubljine noći
u moju dušu smiješe
Hercegovina
Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće
Iz plave tame stabla strše
Na cesti više nikog nema
Cesta stala
sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline
U noći stabla maknuti se neće
Tek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda
Pjesma iznad zemlje
Mi cijeli dan smo plovili na oblaku
Sad je veče
Spuštamo se na visoki vrh brda
i ispijamo vino
Kroz veče k nebu bliješte srebrni pokali
Duboko preziremo ljude i zemlju ispod nas
Naš je život samo u visini
Na grudma noći
počinut će naša teška tijela
A sutra zorom
kroz novi dan će nova radost nas ponijeti
Visoke pjane naše radosti: naša bijela jedra
April
U vrtu ispod aprilskoga sunca
pucaju polako prvi pupovi
Stazama se igraju i smiju
djevojčice
Ja ulazim i sjedam na klupu
da ispušim cigaretu
u prančioku
Djevojčice stidno ostavljaju igračke
ko da vele:
To nije više za nas
Pušim
Neki šuštaj blizu
Skrivene iza jednog grma
mjere mene nijemim pogledima
djevojčice
Ja vidim kako koja kadšto rukom zabludi
i pritisne pod lakim proljetnim odijelom
srce
Krik!
Ugledaše da su otkrivene
i smijući se pobjegoše naglo ispred mojih očiju
za visoke grmove u vrtu
Ljetna pjesma
Već nekoliko dana
u meni mene prati svijetla pjesma ljeta
ja ne sjećam se kad je ljeto u grad došlo
al znadem: ljeto živi s nama
O već se smije cvijećem sa svih prozora
i ulicama s uredanih stabla
na naše glave baca ladne sjenke
Iz duša i iz radosnih pogleda
zaskočilo je na nebesa i na oblake
U danu grad je tih utonuo u vruće svjetlo
i malo ljudi ide
Kroz plavu svjetlost stiže s rijeke u ulice krika ljudi
i ulazi kroz rastvorene prozore
u svagdanji i spori život domaćica
Domaćice se uspavljuju kraj posla
u život koji njina duša sama za se stvara
i šeće izmeđ svojih svih čeznutih ispunjenja
Na ribnjaku su labudovi mojih čežnja ispunjenje
Postali su tijelom najbjelji mi sni
Tu na plavoj vodi
između dubljina i visina
lebde
i tek se pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti jave
Ovdje na obali čekam ljetnje veče
da pozvjezda prostor oko mojih tica
Hoću da ih vidim
kako u snu lebde držane sred noći
nevidljivom moći zvijezda sa svih strana
Uzvišeno veče
Kroz prozor uđu glasi predmeta i ljudi
iz večeri u moju nerasvijetljenu sobu
što hoće ovi tuđi nametljivi gosti?
Glasi nisu zli; ko poslušni psi kraj mene liježu
u ćutnju
Zar sve tišine hoće da u mene izrastu
i u moj lik se ovaplote?
Sjam u noći: blijedi nepomični mramor
Molitva za preobraženje
Dan još je samo nekoliko svjetla koja gasnu
na vrhovima
Ja čekam noć: preobraženje stvari
Noć
iz doline javi se i raste izmeđ blizih brda
k nebu
Prostor moga kraja pun je noći
Rasvjetljuju se ispod neba brda
u ogromne i plave prozirne kristale
Stabla
na vrsima, po polju, oko vode i kraj mene
bespokretna i crna stanu
Ja slušam s ceste: dolje livadama
bijeli mjesec šeta
i mislim:
zašto noć što vraća stvarima
blago nepokretno lice njinih mladih dana
u nama budi tamne gladne požude?
O noći
budi ladna ruka preko našeg vrućeg čela
utišaj krv i spusti blagi mir na čula
Neka naša tijela mirna prozirna i plava usnu
snom nevinih i tihih biljaka
na plaštevima koje mjesec prostire po travi
Mi slušat ćemo u snu
kako mjesec tiho korača po vodi
Pobjednici na livadi
Mi ubili smo noćas staru
od vjekova mrsku
Smrt
Pred nama noć je pobjegla sa zemlje
Još samo zvijezde u oči nam sjaju
Zelenilo livada se ogleda u bijelim oblacima
Na livadama ječi naša slava
Vrč težak ide od ruke do ruke
Na licima se duša radošću crveni
U oči tonu dublje... već su nevidljive... zvijezde
Iz pjanih srca podiže se
kroz čisto svijetlo jutro
pod nebo visok pobjednički smijeh
U jutru ljuljaju se bijeli laki oblaci
Prolom!
Iz plavog svoda ponad naših glava
iskrslo
crveno silno
stoji sunce
Cvijet u kavani
Pod širokim šeširima, u odjeći apartnoj
- u džepove ruke i u duše tajne '
duboko zakopali -
iz zimske bijele noći
ulaze i žure za svoj stalni sto
Likeri Kave Cigarete
I čas je došo
da se ulazi polako u probleme
Na licima se užižu i plamte tajne vatre
plamte plamte
Odjednom
svi ih puti izvedu u suhu žutu i beskonačnu prazninu
Kuda?
Duša dušu počinje da mrzi
i muči
Iz duša skrite tajne iziđu u oči
S rukama pod teškim glavama na stolu
zaćute
U vazi među njima
zaboravljen
tih i crven
cvijet ljubavi
gori
Vampir
On vodi mene u noć
Ruka mu je mala topla mekana
On vodi mene u noć
Oči mame prazne plave vodene
On pruža meni iz noći
otrov vina riječi posmijeha
Ja skrivam svoju dušu od njega
On grli moje tijelo
i pije pije moje usne
i pleše pada pijan moje krvi
I čeka čas
da se moje tijelo mrtvo sruši ispruži
i on da zgrabi moju bijelu dušu
i s njome bljesne kroz noć u bezdanu tamu
Sudbine u ponoć
Obrazi su teški vise... dogaraju oči
mutne vlažne prazne
U očima poumirale duše
(Zastrta okna praznih tamnih kuća)
Bijela svjetla šume
Na stolovima čaše pune alkohola
Tekućina ulijeva težinu
u pokrete
ljudska tijela prečinja u neke pomične i teške
kipove od drva
Žena
što sja žarkim bojama odijela
namirisanom bijelom puti tijela
ne budi više požude
uzdignutim oštrim smijehom
Crvena i ladna srca muklo kao ure tuku
Čovjek
podignut od stola
nekim zovom koji on sam čuje
korača u noć svoje zadnje korake
Mjesec
- okrugla crvena glava -
smije se neopažen kroz prozor
dok raste pometnja
u ovaj prostor izgubljenih tijela
Radosna noć u gradu
Noćas
sve noćne kuće rasvijetljene pjevaju
i sve su stvari naćulile uši
i ulice se ispružile u beskraj ko misli
Noćas
za oknima se pleše crven ples
I okna dršću
Okna
podivljat će i luda u noć poskakati
Noćas
sve noćne kuće rasvijetljene pjevaju i vrište
Al dosta!
Na uri stoji kazaljka ko prst i kaže zadnji čas
- To smrt je ponad grada o ponoći stala -
I sva se lica trgnula
i svi su glasi zanijemili
i svi su stali pokreti
Tišina
Smrt redom gasi gradske lampe
Rastanak sa sobom
Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sobe
Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Naš je put bez dna i padanje bez glasa
Put
Mi idemo u tamno neizvjesno
U mraku mnoga slaba srca mru
Mi sa grobova dižemo se - Dalje! -
noseći u uhu zadnji krik
onih koji ostaše na putu
U duši bol za mrtvacima
Dalje!
Kad prispijemo koncu
duše će nam biti pune bola
kao zdenci vode
I kad se ispred naših očiju
zacrveni jutro zvijezda kojima smo išli
naše duše
pozdravit će iz svog bola
jutro ispunjenja tihim osmijesima
Otkupljenje
Nas niko nikad otkupio nije
Svaki od nas sin je božji
što s neba je u bijedu svijeta sašao
Mi smo želje boga spuštene do zemlje
- bog hoće
sve biti i sve živjeti -
U boga mi se uvijek natrag povraćamo
Zemlja: kratki izlet
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Budući
Budući već su bili
i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu boga ogledano
Iz vremena: iz dubokoga tamnog božjeg krila
besprekidno u svjetlost površine
stižu budući
U bezdanomu božjem oku
ogledaju se mirijade budućih svjetova
SIROMASI (1920-1921)
Siromasi
Siromasi nestalno lebde
između života i smrti
i svaki čas može da pretegne
nevidljivi uteg smrti.
Svaki čas mogu da prijeđu
među i odmah budu
u smrti: najbližoj blizini.
Sunce siromaha
Siromaštvo je tijesno tjeskobno stegnuće
U njemu život čuva vječno napregnuće
U sirotnih je i samo čeznuće
cvjetanje bez sunca
Kroz siromaštvo samo sja crvenim žarom
- to jedino sunce sirotana -
bol nebrojenih vječno svježih rana
Pogled siromaha
Ja znadem: jutrom kad ustaju, ćute
i sjede malko još na postelji.
Za stolom ćute tako dokle jedu ili sjede.
Odmaraju se. Ruke su im mirne:
prekrižili ih na upale grudi;
tek koja stolom crta sama
Nijedne oči ne gledaju ravno, naprijed
Ti ljudi ne čekaju niodakle ništa
U njihov život
sve dolazi izvana
i njima ravna.
Njihov je život predan je i zebnja.
Tu sjede sada
Pogled im se ni na čemu ne može
da smiri
Pometen bludi
i traži izlaz izvan prostora.
Ručak siromaha
Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak
i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.
Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica
i svako misli da je drugomu ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)
Siromasi koji jedu od podne do podne
Glad vuče podne bliže
i iz nutrine prazne tijelo tuži i cvili
Al podne stoji
neumoljivo, daleko
O ćuti, jadno tijelo,
zaboravi jelo
i jedi strpljenje!
Da tijelo može barem izdahnuti!
U zadnji čas donese uvijek podne okrepljenje
i tijelo mora da trpi i stenje
razapeto između dva podneva
O ćuti, jadno tijelo,
zaboravi jelo
i jedi strpljenje!
Siromahu
O skupi sebe u se i svoju sudbinu
Ne razlivaj se preko ruba
Zatvori vrata svakoj nadi
jer to su vrata u prazninu
O skupi sebe u se i svoju sudbinu.
Tvoje tijelo biva tanje
ruke bljeđe
oči dublje
Bez šuma krv iz tvoga srca hlapi
Kad stojiš gd u noći sličiš
- tako tanak proziran i plav -
na visok svenut cvijet.
O kud ćeš, kud ćeš?
Zar ovdje već na zemlji
posvema ćeš se osloboditi od tijela?
Bogataš gleda kud si nešto, čudeći se
"Iščeznu ko miris".
Post scriptum
U siromaštvo gledah
i htjedoh da ga opjevam
Al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
Bezdana je bijeda!
Šta posta mojom pjesmom?
jedan pogled, uzdah
Sve ostalo mi osta izvan pjesme
neopjevano
To mogu samo ćutati.
RAZNE PJESME (1921-1924)
Napitnica
Mi smo siti. Mi smo siti.
A za druge nek se stara
Onaj ko ih stvara!
Sad hajdemo piti, piti!
Plod sve tuđe muke
dolazi u naše ruke!
Opijmo se, opijmo se!
Za bol drugih nijemi,
za krik drugih gluhi!
I bez nas se zemlja vrti!
Ko se muči i ko trpi
sam će naći mir u smrti!
Pijmo!
Konac
Tijela ovih ljudi postaju okrugla,
tijela ovih drugih postaju sve tanja.
(O gdje je konac
ovog širenja i ovog utančanja?)
Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi:
skoro će po zemlji ići tek vampiri.
Zemlja biva pusta
nekoliko samo bića debljajući stenje.
Nevidljivim valom buja poživotinjenje
cijelom zemljom i k nebu se penje.
Veliki ubijač
I
I opet jedan što je oružjem ubijo
od oružja bi ubit; sravnjen s onom zemljom
s kojom za života sravnio je mnoge.
Sad je kod njih: izmiješa se s njima.
II
On pade. I kad pade vriska stade
oko njeg tiskaju se turaju se tuku
da nađu onog, da raskinu onog
što ubi ovog koji ubio je mnoge.
U rukama je: već mu jedan iskopao oko,
drugi drži uho mu u zraku i najbliži
okrvavljenim zubima se cere, i teturaju
jer oni se odstraga naprijed guraju
da zateknu još štogod i barem ga se taknu
I kad im umor svlada bijes i srdžbu,
počeše da se razlaze, jer - reče mnogi -
na njima nije da mu sude: za to tu je pravda.
Raziđoše se i ostatak ostaviše pravdi.
III
Nad grobom ljudskog ubijača pravda bjesni i ljudi mru
i umrijet će još mnogi. Pravda smrću zbori.
I ko bi znao dokle će još ovaj koji tolike pomori
da rukom svoje pravde mrtav dalje mori!
Umorstvo djeteta
I
U meni nešto klija
u meni raste neko
Najjače noću u mom snu
To raste uvijek
i kadikad kao da kroz cijelu mene pline
i ispuni me ko tjeskoba
i ko opasnost.
O kuda da bježim
ispred onog što u meni se mojom krvlju hrani?
O bože, zašto stavi
u ljudski život sramotu i glad?
i zašto život što je u meni proklijo
raste kao moja smrt?
U meni svakim časom raste moja smrt
II
Ne tebe
U tebi ja umorih gotovo svu sebe
i njega koji me je ispunio tobom
kao tamom
Što sada osta meni još od mene?
Materinstvo
Sad znadem sve:
Rođenje bješe razdvojenje
I rastenje je samo rastajanje sa mnom.
Zaludu mi je što te tako ljubim;
Vidim: sve beznadnije te gubim.
O što učinih! Što te rodih!
Zar čim te prknih svojom rukom, ne bi više moje?
I čim te u svijet stavih, svijet mi tebe ote?
O zašto vječno ne osta u meni
da s tobom, svijetom moga srca, živim, bdijem, spavam,
da sa mnom si u svakom času
ko ruka moja što je uvijek sa mnom.
Da sa mnom umreš
i sa mnom budeš u svim vječnostima!
Žene pred uredima
O bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove žene
što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?
U prnjama su mnoge i sve s pogledom ko u snu:
obaziru se
ko na nekog što će doći i odatle ih spasti
Sve plaši ih i straši: naslov iznad vrata
i s vrata ime njima nijemo prijete;
i bude koja što se nasmrt prepadne i smete
kad prozovnu je i preda njom vrata zinu:
pred pogledom te vlasti može u njoj život stati
i ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti
O bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene
- što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti
užasnule se, posumnjavši i u te i u pravdu
i da će iko ikad odatle ih spasti -
O bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene
da stoje tako izgubljene pred životom?
Kad gledam njih, ja povjerujem
da jesi i da te mora biti,
i da je osim ovog jedan drugi svijet
u koji ćeš ih jednom izbaviti.
Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,
ne ugledati nikad pravde? I zar će ova tijela,
na zemlji ispaćena, u zemlji biti zemlja,
i neće se uzvisit među zvijezde?
Zar može biti
da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?
Raspeće
I dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavle
na križu tijelo čovjekovo poče da se uvija i svija
i s ten je
službenici ukočeno sjeđahu na konjma
u pažnji da se čin po propisima svrši
Tek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknu
i onda (prestav biti čovjek) divlje riknu
usplahireni konji počeše se dizati upropanj
I nasta metež u kojem se izmiješaše i konji i ljudi
Uz konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)
rik raspetoga rasijecaše zrak
I neki spaziše da nebo potamni i da munje križati počeše
Vojnici oko križa moraše se požuriti. Naglo
završiše svoj poso: čovjeka raspeše
I odmah zatim
konji hitro službenike odatle odniješe
i za njima se cijela rulja srljajući u grad surva
S njom i noć stiže. Po Jerusalemu
glas o tom što se zbilo poče da se širi
Marija
Marijo, ja u tebi gledam svoju majku
i svaku majku
I ja mislim često
na onaj bol u tvom licu kada spazi
da tvoj se porod poče odvraćat od tebe
(i samo blag mu posmijeh za te osta)
Ja znadem da si gledajući gdje ga gubiš
poželjela da nikada ga ni rodila nisi
i da je vječno pod srcem ti osto
I znadem i to da si u čas raspinjanja
više htjela živog sina pokraj sebe
no mrtvog boga
I da si na koncu
svih muka i svih boli vidjela svoj poziv službenice
i smjerno prignula se pred zakonom koji tako hoće
Nad trupom
Tvoje je tijelo ovdje još al tvoje usne ćute.
Mi znamo: ti si otišo na neke nijeme pute
sam, posve sam,
i nikom od nas ne reče kud ode.
Il možda nikud nisi otišao
iz ovog tijela
i samo prijeđe među stvari:
zaćuta kao i one i svaki pokret stade
u nepomičnost.
I čemu ovdje plač i tužbe?
šta mogu biti glasi ljudi
kraj ovog vječnog ćutanja i mira?
Ukop druga
Još si u društvu s nama: nosimo te.
Jesi li zbilja ti to? I jesi li zbilja ti još s nama?
II si već dugo daleko negdje od nas
i to je samo ludost što nosimo ovo mrtvo tijelo
i što se svud ne razbježimo i kričimo divlje za tobom
(ko negda što te kao djeca zvasmo kada bi se skrio
il poslije kad se ko mladići dozivasmo po noćima pjanim)
O kako to
da mi koji nikada te nigdje ostavljali nismo bez nas
ni u krčmama ni u samom krilu žena -
da mi te danas ostavimo nadno vlažne grabe
(koju još sami za te iskopasmo)?
Neko je jači od nas
i ne možemo promijeniti ništa što se zbilo
i nemoćni obilazimo oko mrtva tebe.
O ko je taj
što učini te manje vrijednim nego kakvu 'stvar,
lešinom koja zakopa se negdje
i ostavi.
Neodlučni se vrzemo na jednom mjestu.
Da ostanemo ovdje pokraj mrtva trupa
il da se vratimo u prazan svijet?
Ćutljivi sastanak s prijateljem
I
Ti pod zemljom. Tu pod mojom nogom.
Već odavno si zemlja. Zar ta zemlja - Ti?
(O Tko da shvati to
da ja jesam i da tebe više nema!)
Zaludu mi je da prislonim lice k ovoj zemlji
i usnama se dotičem tvog groba:
od mene je do tebe, prijatelju, beskraj
i ni bog sam nas ne bi mogo udaljiti jače
Da, prijatelju, ti pod zemljom
I nikad nisi bib tako smiren
i nikad nisi tako ćutao kraj mene kako ćutiš sada
Ti sada zemlja
O zar mogu
da zemlju zovem svojim prijateljem?
II
O kad bih barem vjerovo u uskrsnuće tijela
u onaj sudnji dan
kad bi na glas groma: na silni glas boga
poustali svi mrtvi iz grobova!
Al uskrsnuća nema
i mrtvi sve će sudnje dane prospavati dalje
u vječnost
U zemlju jedini se ljudi kupe poslije smrti
i odatle se ne podižu više
Jedanput i ja tako sastat ću se s tobom
i vječno ćemo biti zajedno
ne, jedno
al ćutajući oba
kako samo zemlja zna da ćuti
Smrt i ja
Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama
Tijelo i mi
Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lesu.
I tijelo mi se gadi. Može li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
i utekao od njeg, odletio zavijek u "slobodu".
Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
O ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
i odvući će me u nju svega, bez ostatka.
Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.
U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem -
I probudim se: ležim u svom lesu.
Mladić
Ima li iko u svijetu
kom bih se mogo obratiti?
Od ljudi se morah odvratiti
Knjige me samo smetu
Da ima barem bog da mi on
pomogne iz ovih muka
i da mi njegova ruka
pokaže pravi put!
Al boga nema više
u hramu ni izvan hrama
O zašto mi ubiste boga
i ostaviste me sama!
Kad bih se mogao vratiti
u djetinjstvo, k ocu i majci
i biti dijete što slijedi
njihove zapovijedi!
Ovako (već bljeđi od zvijezda)
mučim se dane i noći
i niko mi ne može pomoći
ni ljudi ni bog kojeg nema
O hoću li ikada moći
bar izreći taj očaj?
il vječno
usta mi ostat će nijema?
Prazno nebo
Nebo je već dugo praznina
bez boga i serafina,
beskrajna pustinja siva
kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.
Ne lete više gore duše ko laste.
Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.
K bogu izgubismo pute.
Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.
Nađeni bog
Ne traži boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti
Svirač ili Preobraženje glasova
Tijelo mu bije rukama o klavir
To je akrobat što svom snagom kroti
pred sobom zvjerku koja kriči i ciči
i urliče i riče i srvana ječi
Ne, to sad nije zvjerka, to sad čovjek ječi
i muca i bunca ostavši bez riječi
pred nečim što ćuti
To sad ćuti ćuti
I sada iz dubljina glasovi se dignu
visoko. Molitva je. Raspjevanih grla
manastir cijeli ispred boga kleči
I sada zvone zvona. (Moram sklopit oči)
Pred zvonjavom se otvaraju širine
ko ispred svjetla
U prostoru prazne
tornjevi dižu glase nedostižnom bogu
Konac kraljeva
Je vivais à l'époque où finissaient les rois
Tour à tour ils mouraient silencieux et tristes
Guillaume Apollinaire
Buknuše svuda svijetom bijesne bune
Kraljima s glave popadoše krune
I ne oču se niko s neba. Ne javi se znamen
Bog ne pretvori buntovnike u kamen
I ne oču se niko s neba. Boga više nema
Na cijeloj zemlji zavijek moć kraljeva presta
U zemlji tek se nađe za njih mjesta
Bez gospodara dvori. Niko ih ne mete
Na prijestoljima podvornici puše cigarete
IZ KNJIŽEVNE OSTAVŠTINE
Sebi
Ti hoćeš da živiš?
O u što se uzdaš i nadaš?.
Ljudstvo je postalo društvo a život pad,
prodanje i poniženje
Ti si se sklonio tu u stradanje i stojiš
izgubljen
O dokle ćeš ostati tako
u borbi sa sumnjom koja te svakog svanuća čeka:
bi li se izmučen smirio zavijek u smrti
ili bi pošao natrag i stisno se u kut
između poniženja i stida?
Ti...
Ti, koju za me rodi
tek moja tamna
u mojoj duši tuđom riječi probuđena
slutnja!
Zar ti da sebe, dar nebesa, dijeliš
tek među slijepce, sirotane?
Sunce
u noći mojih bdjenja
sadi
u otvoreni bezdan moje ljubavi!
O ovaj život...
O ovaj život u kojem je sreća
od ljudi s kojim negda dijelih dane zauvijek se rastat
i još veća
sa svima ostalima nikad se ne sastati!
O ovaj rastanak, da nikad ne znam
da opet neće doći sastanak!
Jer ova lica neće da me puste, da se smire
na rubu moga sna i moje samoće
Unutra nepozvana vire, žmire,
ušuljaju se i po cijelom prostoru se moje svijesti šire
O kad bi samo kakav kutić osto
neispunjen od tog života u momu životu!
Mi mučimo se...
Mi mučimo se dnevno radom i gladom
i hranimo se strpljenjem i nadom.
I mnoga bolest već je na nas pala,
al još smo živi, poslije sviju zala.
Bog nikad kod nas nije došao za gosta,
mi sami smo i sami sebi dosta.
Kad nad nama se teške tame zgusnu,
mi nalazimo spas u ljubavi i u snu.
Tek kadšto kad se spomenemo sebe, izmučenih jadom,
nad samim sobom bismo zaplakali kradom.
Krvolok
Grdni rat već grmi, gruva
Treba da se zacrveni svježe sva zemlja siva i suva
Od tutnja tlo se ispod nogu stresa
Svuda skoro bit će mesa!
Već vidim gdje se dolje prvi čovjek (konj il pas,
svejedno) svija
O kako to prija!
O tko bi mogo ispjevati
O tko bi mogo ispjevati
pjesmu mladića našeg vremena
Mladića što su ostavili zavijek
svoj dom i (roditelje, braću, prijatelje
i njihova božanstva
i ostali sami
da u samoći traže novog boga
Po pustim sobama i nepoznati jedan drugom
mladića nekoliko živi razasuto širom svijeta
i muče se bez prekida i svako veće
očajavaju
i svakoga se jutra s novom nadom prenu
Ne nema više pomirenja
sa svime s čim su jednom raskinuti
U sobama sirotinjskim i pustim
budućnost svijetu stvara nekoliko neznanih mladića
Mladići čije ruke trepte od čeznuća i -kao da bi htjele
da tu budućnost odmah snesu na zemlju ko nebo.
Kuda da pođem...
Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe?
Da se javim svojima ko sablast
Il ko sramota prijateljima?
Gdje god se javim među ljude nastane tišina
Pogledaju me kradom
i nešto prošapću
i ćute
Ja sam ko neki nosilac tišine
i ćutanja
Još mi je ostalo da se družim s kamenjem
Kamenje ne zna da se stidi,
kraj mene leži nepomično i ćuti zajedno sa mnom ćuti
Sunce me prati kao oko
Uviđam: treba otići nekud daleko od sunca
Svoje ću tijelo ostaviti ticama
Sebe izgubit u ništavilu.
Nemoć pjesnika
Pjesnici nekad nadahnuti vjerom
pjevahu ljudima o onomu kraju
u koji čovjek prijeđe kad ostavi tijelo
Danas se svakom fantazija slomi ,
na rubu ovog svijeta.
Dalje je ništavilo
pred kojim pjesnik stoji stoji nemoćan i nijem
Smrtno sunce
Odavno mi se tijelo krije
od sunca, moje pogibije
Životvorno sunce
mene bonika plaši smakom
Dođem li poda nj, u istom trenu
oborit će me jednom zrakom
Past ću bez krika na moju sjenu.
Vraćanje suncu
Evo me svega svlada težina
Ko potege s nategom, jedva pomaknem ude
Evo me svega svlada vrućina
Ohladit bi me mogla samo hladna zemlja.
I glas mi usahnu u grlu suhom
Nikad ga više neću čuti svojim uhom.
Zanavijek pustih težini trup i trudne mi ude
Usijanim tijelom grijem oko sebe uzduh žestinom jula
Bez glasa gorim, u tjeskobi
Vraćam suncu sve što od njega dobih.
Smrt
I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.
I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade
Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.