Francesco Petrarca

Francesco Petrarca
(1304-1374)




Najveći i najutjecajniji autor Ijubavne psihološke lirike, začetnik humanizma, vjesnik romantičkog indivldualizma, prauzor intelektualca goleme obrazovanosti, preteča modeme osjećajnosti, Petrarca je u osvit renesanse otvorio put evropskoj književnoj kulturi, i klasičnom savršenošću stihova i Ijudski iskonskom tematikom.
Rođen je u Arezzu pošto mu je iz Firence bio prognan otac, koji će, kao bilježnik, nakon nekoliko godina odseliti u provansalski Avignon, sjedište papinske kurije. Nakon studija prava s bratom Gherardom u Bologni i studentskog života punog razuzdanostl, zabave, Ijubavi, u Avignonu se ubrzo pročuo kao istančan pjesnik, miljenik moćnika. Blagosiljanog i opjevanog dana 6. travnja 1327. u Crkvi sv. Klare zauvijek ga je obuzela liubavna strast prema lijepoj gospi, koju je ovjekovječio kao Lauru, nadahniteljicu, mit, simbol pjesničke slave (laurus, lovor),neispunjivu žudnju i uzrok unutrašnjeg razdora tijekom više od 30 godina. Introvertirani pjesnik, bez danteovske volje, jednako snažno usmjeren k nebu koliko i vezan, za zemlju, ljubeći stvorenje zaboravljao je stvoritelja, još okovan kršćanskom stegom a već humanist slobodnih vidika. Utočište je tražio u samoći Vaucluse pokraj vrutka Sorge, u putovanjima Evropom, u otkrivanju antičkih spisa, u knjigama i radu na latinskim djelima. Taština i evropski ugled zrcale se u lovorovu vijencu slave kojim ga je 1341. u Napulju okrunio Robert Anžujski. Zaređenje Gherardovo 1343. povećava pjesnikovu duboku moralnu krizu, naglašava protuslovlja i nemire. Udaljivši se od moćnih rimskih prijatelja obitelji Colonna, podržava pobunu pučkog tribuna Cole di Rienza, potaknut .nadom u demokratski, veliki Rim, središte ujedinjene Italije. Unatoč tome, na povratku iz Provanse, ostavlja zatečenim svoje prijatelje, medu njima velikog Boccaccia, izabravši kao mjesto boravka dvor najvećeg tiranina i gibelinskog vođe Viscontija u Milanu. Bio je i političkim izaslanikom u Mlecima, Pragu, Parizu. uvijek s osjećajem da je ravan moćnima, iznad stranačkih probitaka. Zadnje dane uz kćerku Francesku (Giovainni, također nezakonito dijete, umro je dječakom) proveo je u radnoj tisini svoje vile u Arquapokraj Padove; tu je i umro, za stolom glave klonule na knjigu.
Stoljetni stilski, frazeološki, motivski, psihološki obrazac lirskog Ijuvenog pjesništva, koji nije mimoišao ni najveće evropske spjevaoce, ukratko petrarkizam, osobito je plodonosno djelovao u hrvalakoj književnosti, pri čemu bi trebalo nabrojiti gotovo sve pjesnike od Menčetića i Dzore Drzića do novijih Ujevića i Krleže. Dosta je spomenuti da su Marulićevil hrvatski prijevodi prvi u Evropi, da imamo dvojezično izdanje Kanconijera, da je svijetom odjeknuo i jedan naš simpozij o pjesniku.
Osim Kanconijera (Rerum vulgarium fragmenta) i alegorijskih trijumfa u tercinama,sva su Petrarcina djela na latinskom , od njih i jest očekivao slavu. Prijateljima, ali i antičkim piscima, upućivao je velik broj Prijateljskih pisama (Familiares), gdje svoja stanja uzdiže do uzora i nastoji dati idealnu sliku o sebi.Izdvajaju se Nenaslovljena (Sine nomine), s političkim sadržajem, pa Staračka (Seniles) a osobito je zanimljivo pismo Potomstvu (Posteritati), pjesnikov životopis. Najvažnija su mu latinska djela spjev u heksametrima Africa, za koji je dobio lovor ali je bez epske žice u opisu drugog punskog rata. Najboje je zacijelo ostvarenje proza Secretum, iskrena ispovijed uzoru, Sv. Augustinu, u tri knjige. pokušaj opravdanja i priznanja slabostil složene duše i dotad neviđene osjećajnosti, meditacija o vjeri i smrti, o grijehu i kazni o krizama u koje ga, pred vječnošću, zakivaju zemaljske strasti prema Lauri i prema slavi.

Hajdete bolne rime


Hajdete bolne rime tvrdom kamu
što mi u zemlji milo blago skriva,
odzvat će vam se s neba, premda sniva
tijelo joj skrito u samrtnu jamu.

Recite da mi teško živjet samu
i plovit ovim strašnim morem biva,
pa plod joj slave skupljam sa svih njiva
i za njom idem krok po krok u tamu.

O njoj živoj i mrtvoj samo zborim,
dapače samo živoj, sad besmrtnoj,
neka je svatko voli i upozna.

Molim je kada za smrt moju dozna,
koja je biku, nek upravi put moj
k sebi, da kraj nje u nebu se stvorim.

Iz kojeg dijela neba


Iz kojeg dijela neba i iz koje
zamisli Narav uzor je uzela
za milo lice, u kojem je htjela
da tu pokaže rajske moći svoje?

Takove zlatne kose zar postoje
u šumskih vila i nimfa iz vrela?
Još mnoga (krepost u njoj se je srela,
a najviša je uzrok smrti moje.

Božanstvenu ljepotu zalud ište
tko njene oči još vidio nije,
kad blagi pogled okreće i njiše.

A kako ljubav i liječi i bije,
zna tko nju vidje kad milo uzdiše
i milo zbori i milo se smije.

TA BLAGA DUŠA ŠTO PUTOVAT TREBA..


Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj dana,
u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle motrit lijepost njenu
blažene duše njojzi hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjati,
Jupitra sjaj će i svih zvijezda skriti.

Što ćutim

Što ćutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vredi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vetri, kroz šumu i besnoću,
Teraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i gresi razlog su mi seti,
Tako da ne znam sam stvarno što hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem leti.

Zivot je cudo

Vi koji zvukom razasutih rima
slušate uzdah što be srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad delom drugi čovek bijah svima,

različit stil što plače i misao ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom Ijubav: oprost molim njima.

No svak je dugo, sada dobro vidim,
o meni brbljo i tiho i glasno,
pa sam se sebe često sramim jako;

l plod je mojih tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na svetu htenje svako.

Ja nemam mira

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uža stojim,
Nit omču dreši, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem, glas gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mre nit mi se živi,
Smejem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.

* * *

Smrt ne može slatko lice gorkim činit,
al od slatka lica smrt slatka bit može,
ona, koja dobrom sve mi misli prože,
vođom može biti, mrtvim me učiniti.

A onaj što znaše svojom nogom strti
tartarska vrata, koji krvi svoje
ne šteđaše, jača smrću htijene moje;
drag mi je tvoj dolaz, dakle dođi, Smrti!

I ne kasni, jer je tvoje vrijeme došlo,
a da i nije smrću Nje bi bilo,
jer bavljenje njeno na zemlji je prošlo.

Otkad ona pođe ja ne živim više,
gdje je ona bila meni bješe milo,
koraci se moji s njenim ustaviše

Sennuccio, hoću da znaš način kako
postupa se sa mnom i kako ja živim,
rastapam se, gorim i od žara krivim,
dok me uvijek istog lahor nosi lako.

Tu je vidjeh smjernu, a tu uznesenu,
sad trpku, sad blagu, a sad samilosnu,
sad je vidjeh krotku, sad mrku, prkosnu,
pa onda u čednost, ljupkost obučenu.

Tu zapjeva glasno, a tu opet sjede,
okrenu se, zasta s koracima lakim,
tu mi lijepim okom srce presjeć htjede.

Tu prozbori rječcu, tu je osmijeh svlada,
tu promijeni lice. U mislima takvim
Amor, naš gospodar, stalno sa mnom vlada

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit' omcu dreši, nit okove steže,
Nit'me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nem, glas gubim:
Umreti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mre nit mi se živi,
Smejem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.

SONET 1

Onaj slavuj koji celu noc je plako
Za decom - il' možda za draganom vene -
Do nebesa cvili. On liči na mene,
Jer i moja tuga bezmerna je tako.

Svirepa nam sudba sličan udes sprema;
On, usamljen s bolom kao i ja poje.
Ni ja nikog nemam, samo srce svoje,
Mišljah za boginju da samrti nema.

Jer ko bi verov'o - ah ta vera vajna! -
Da dva oka sto su kao sunce sjajna,
Zemljom pretvore se, zemlja da i skrije!

sad znam šta u knjizi sudbine mi piše:
U jadima svojim uviđam sve više -
Da na ovom svetu nista trajno nije!


SONET 2

Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.

No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće -
Spolja se čita što unutra gori.

I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.

Puteve divlje nije tražit lako
Al' dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.


SONET 3

Život u toku zastajanja nema,
A smrt nam krupnim koracima ide;
Muči me sve što ja do sada vide`,
Još više ono što budućnost sprema.

Ka meni kao sen jedine sreće,
prilaze dani prošlosti sećanja -
i da njih nema, i s njima čekanja -
Ja bih van ovih misli bio veće.

Vraćaju mi se prijatnosti znane
Što jadnom srcu sladile su dane;
u luci vidim brod - lik sreće svoje.

Zamorene su ruke kormilara,
slomljeni jarbol oluja obara,
A svetiljke su ugašene moje!


SONET 4

Što se više približuje meta,
Dan kada se razrešimo zemnog jada -
I brzi bol vremena - bole zada-
Sve vidnije taštine su ovog sveta.

Sebi kažem: rastavlja nas sudba kleta!
O ljubavi ne zborimo više sada.
Zlo života ko sneg dođe i otpada.
Mi ćemo se osobodit svih tereta.

I mir tu je: jer ni nade biti neće -
Nade koja sve nas vara tako večno:
Dušu, osmeh, suze - sve što život kreće!

Mi vidimo da je često zalud muka
Da lečimo ono što je neizlečno
I da zalud uzdiše se, zalud kuka!

OPOJNI GREH

Devojčica me grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.

U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.
Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.

Ona se propinje na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namesta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh…
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi…

Stavljam svoj potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena srsima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu

Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.

Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvsi se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.

Moje je oči ne stižu.

Xl

Nosite, gospo tu koprenu krasnu
na suncu i u sjeni,
otkad žudnju vidjeste u meni
s koje mi svako ino htijenje zgasnu.

Dok slatke misli u sebi sam krio,
što željama su slomile mi pamet,
lice već viđah samilošću sjati;
al kad vas Amor upozori na me,

Kose je plave veo obavio,
a nesta pogled koji ljubav prati,
Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati

taj veo tako kleti,
što, na smrt moju, i zimi i ljeti
očiju divnih krije svjetlost jasnu.

XXXll

Kako se bliže moji zadnji časi,
a život ljudski redom kratko traje,
vidim da vrijeme ni hipa ne staje
i lažna nada pomalo se gasi.

Mislima velim: o ljubavi niti
zborit ne smijemo, jer u svakom trenu
snijeg kao novi nestaju i venu
snage nam tijela; mirni ćemo biti:

s njim će sve nade prestati da žive,
s kojih smo bili u zabludi dugo,
sve što veseli, boli, srdi, plaši;

te ćemo spoznat da često i drugog
privlače stvari lažljive i krive;
uzalud da su uzdisaji naši.

XXXI

Questa anima gentil che si disparte


Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj dana,
u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle gledat lijepost njenu,
blažene duše njoj hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjala,
Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.

CCCXL

Dolce mio caro et precioso pegno

O slatki znače, milo moje blago,
što Raj te čuva, Narav mi te diže,
ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,
života moga potpora i snago?

Bar u snu tvojeg viđenja sam prije
dostojan bio; sad puštaš da patim
pomoći lišen: ta tko mi je krati?
A znam da srdžbe tamo gore nije:

zbog koje ovdje srca milostiva
stradanjem drugog katkada se slate,
te Amor svladan u svom carstvu biva.

Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,
i jedina mi možeš skončat jade,
prikazom svojom stišaj mi muke.

CCCLXI

Dicemi spesso il mio fidato speglio

Zrcalo vjerno govori mi moje,
duh trudan, koža izborana cijela
i oslabljena snaga, spretnost tijela:
Ostario si, očevidno to je.

Valja da Narav svi slušaju ljudi
jer vrijeme ne da sporit snagu njenu.
Ko voda vatru što gasi u trenu,
tad se iz duga, mučna sna probudih:

i vidim da nam život leti bijedan
i da nam kob je samo jednom sklona;
i usred srca glas mi zvoni jedan

Od nje što lijepih lišena je spona,
al, živa, bila stvor je izvanredan,
te svim je slavu, mnim, uzela ona.

Ljubav


Što ćutim, što je, ako ljubav nije?
Ako je ljubav, Bože, što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona?
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba?
Kriv li sam' tome, malo jauk vrijedi.
O živa smrti, slatkoćo u bijedi,
ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava.
Suprotni me vjetri, kroz šum i bjesnoću,
tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
tako da ne znam sam stvarno što hoću,
te se znojim zimi, a cvokoćem ljeti.

Zefir se vraća


Zefir se vraća noseć vrijeme krasno,
cvijeće i zelen, milo društvo svoje,
Filomen plače, Prokna pjeva glasno,
svud snježne, rujne pramaljeća boje.

Nebo se vedri, livada se smije,
svojoj se kćerci Jupiter veseli;
zrakom se, vodom, zemljom ljubav lije,
sve što je živo sad ljubiti želi.

A meni, jao vraćaju se suze
što iz dna srca rose one radi
koja mu ključe sobom u raj uze;

a pjesme ptica i obale cvjetne,
gizdave kretnje gospa dičnih, mladih,
pustoš su za me, zvijeri divlje, štetne.

TA BLAGA DUŠA ŠTO PUTOVAT TREBA..


Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj dana,
u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle motrit lijepost njenu
blažene duše njojzi hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjati,
Jupitra sjaj će i svih zvijezda skriti.

OPOJNI GREH

Devojčica me grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.

U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.
Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.

Ona se propinje na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namesta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh…
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi…

Stavljam svoj potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena srsima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu

Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.

Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvsi se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.

Moje je oči ne stižu.

ŠTO GOD SAM BLIŽI ZADNJEM DANU ...

Što god sam bliži zadnjem danu,
kada Ijudska se bijeda kratkotrajnom cini,
sve više vrijeme leti u brzini,
a s njime lažna i pusta mi nada
.
Mislima kažem: 0 Ijubavi sada
malo nam zborit osta, jer težini
zemaljskog bica, ko sniježnoj bjelini,
topi se trag, da s nama spokoj vlada:

jerbo i prazne nade s tijelom bježe
što covjek dugo nije gajit presto,
i smijeh, i plac, i strah, il srdžba Ijuta;

bit ce nam jasno kako Ijudi cesto
prema životu ispraznome teže
I uzdišu zaludu cesto puta.