Neke moje misli...a vezano za poeziju

Nešto o pravopisu i gramatici u poeziji…

( osobna utjeha a u cilju obrane od onih malih praznih duša koji svoju ispraznu poeziju brane pozivajući se na pismenost i gramatiku )


Neće ovo biti jedno dosadno predavanje o pravilima hrvatskog jezika u poeziji, o tome su napisane brojne knjige koje naravno ne čitamo to nam nije na čast al kao što rekoh neću sad o tome. Nešto drugo bih ovdje volio reći, ništa od onog što se već ne zna al imam potrebu još jednom to napomenuti. Pravopis i gramatika nikada nisu bili problem u poeziji koju pišem ja i meni slični, pjesnici amateri, to je stvar koju će lektor riješiti u tili čas (naravno imati lektora je ništa drugo nego pokazati i priznati javno da nam fali poznavanje osnova hrvatskog jezika, gramatike,pravopisa). Lektor kao poznavalac problema, riješit će točke,zareze, upitnike, ma sve čak i slova velika, mala, meka i tvrda. Poslije toga pjesma će dobiti jednu novu dimenziju, to se mora priznati, al lektor neće i ne može riješiti stihove i sve ono što i jesu i nisu stihovi, lektor nije čudotvorac koji će umjesto nas od naših riječi složiti poeziju. Vjerujte mi znam mnogo pjesnika koji nisu i kada je bila želja lektora da se nešto promjeni to kategorički odbijali, naravno u svojoj pjesničkoj zanesenosti kako oni znaju i razumiju pjesmu koju su „sklepali“. Nadam se da se iz ovih nekoliko rečenica, da izvući poanta o kojoj sam htio pisati, a to je da pravopis nije problem u poeziji, problem je što u toj pjesmi piše a to što piše, oni koji poznaju hrvatski jezik do savršenstva nikada neće moći ispraviti…to je problem poezije.
Složimo li se s ovim napisanim, onda se da zaključiti da svi oni koji kada nemaju što pametno reći o poeziji, traže točke, zareze, velika i mala slova kao prigovore nekoj pjesmi, čak što više ma njih ni ne zanima poezija te pjesme u kojoj su našli pogrešne zareze , njih zanimaju one niske pobude s kojima hoće pokazati kako osoba koja je napisala tu pjesmu je polupismena, naravno zanemarujući činjenicu da talent, maštovitost, i sve one Bogom dane vještine, nemaju veze s pismenošću ( ne u doslovnom smislu).

Iskoristit ću priliku i još nešto reći o pjesmama onog pjesnika koji se javio u prethodnom postu, naravno pisat ću o onih nekoliko tričavih stihova koje je zaokružio u cjelinu akrostiha, ne zadirući u njegovu osobnost, iako se ona da vidjeti iz njegovih stihova ( to je opće poznata stvar ). Želim naglasiti da su upravo takve pjesme vrlo opasne čak i po samog autora jer svijetu i sebi želi nametnuti nešto što nije i nikad neće biti…
Kako nazvati pokušaj da se u pjesmi slobodnog stiha s vidnim nedostatkom rime napiše i akrostih, najkraće bi bilo reći, jadno. Vjerujem da je bio očajan poslije moje zadnje pjesme, koja je govorila o nekim pjesnicima, ne spominjući imena onih koji su se u toj pjesmi prepoznali kao pjesnici u njihovoj pjesničkoj muci, naravno u tom očaju je htio više no što može, pa tako nam po ko zna koji put ponovo pokazuje da jednostavno nema pjesničkog dara, niti zna kako! Naravno može vidjeti kako akrostih izgleda u mojim pjesmama, možda nešto i nauči, o sonetnom vijencu s akrostihom neću ni govoriti, to je „sve već viđeno i izlizano“.
Još nešto, naravno da on vidi tvrda i meka slova, a to je valjda i sve što može vidjeti u poeziji…

PiPi