Irena Vrkljan

Irena Vrkljan (75), čuvena hrvatska pjesnikinja, prevoditeljica i spisateljica, najpoznatija po inauguriranju ispovjedne ženske proze.
IRENA VRKLJAN

Biografija
Rođena 1930. u Beogradu

1941. dolazi u Zagreb gdje je maturirala i diplomirala arheologiju na Filozofskom fakultetu
1954. "Krik je samo tišina", prva od desetak zbirki poezije; sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika
1966. dobiva njemačku stipendiju DAAD za poeziju i upisuje Akademiju za film i televiziju u Zapadnom Berlinu
1969. diplomirala u Berlinu
1972. udala se za pisca Benna Meyera-Wehlacka s kojim piše televizijske i radijske drame; za režiju njihove drame "Sunce stranog neba" Zvonimir Bajsić dobio je 1977. nagradu za režiju
1982. "U koži moje sestre", nagrada Tin Ujević
1984. "Svila, škare", nagrada Ksaver Šandor Gjalski
1986. "Marina ili o biografiji", nagrada Ivan Goran Kovačić
1988. "Berlinski rukopis"
1991. "Dora, ove jeseni"
1994. "Pred crvenim zidom"
2000. "Posljednje putovanje za Beč"; nagrada HAZU
2002. "Smrt dolazi sa suncem"
2003. "Pisma mladoj ženi"
2004. "Naše ljubavi, naše bolesti"
2005. "Zelene čarape"

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrasena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrecem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na zici iznad ponora,
ponosna medju obalama ohole rijeke,
ja dozivam noc prisutnih godina,
sav ocaj napustenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.

U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kise
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se gladju,
ranjavam vid na ostrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.

Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu

pretvorila sam se u izgorio pejsaz,
ali ti me prepoznajes.


Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove rijeci
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svecane,
a kosa jos mlada.

Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
sto me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove naseg tijela,
nisam okusila ruze
na snopovima plemenitih ljeta.

Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatisje vjetra,
nosila sam tudje haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od zice.



Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra

i ja se bez sjecanja
radujem oblini mladog sljunka,
jer tko ce od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?




Tko ce kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?



Irena Vrkljan

(1930)

Pred Zidom Vremena

Radi te boli,
od koje umiru prsti
do jucer jos uronjeni
u pjesak i secer,

radi te boli,
koja nagoni oblake u bijeg
i smrt
u drugim ljesovima zore,


radi te boli,
u mekom tkivu sna,
kad se propinje sve
do ruba tijela,
do izvora krvi,
vec omamljene danom
vec budne za plac,

radi ovih nepoznatih bica
koja neprimjetno nagrizaju
ponosnu koru noci,
sto cuva uspomene,
oklop tako snazan
i opet tako ranjiv,
tamniji od tame,

radi ove boli
kuju mirisom mahovine i odlozene stvari
donose u sobu,
krotku od tisine,
u osvjetljeni okvir prozora,
pa pred zid,
na koji pljusti kisa
ili dani,

stala je nepoznata zena,
i rukom vec tudjom
i iglom vec zardjalom
rastvorila vjerni sloj prasine
u onaj drugi svijet,
opustosen drugom boli,
od koje se umire,

a da se ne zna zasto,
a da se ne zna kako,
neprimjetno i neponovljivo.

Irena Vrkljan

Carolija zaborava

U ovom prostoru
omedjanom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez sredista svjetla,
bez okusa, bez glasova,
u ovom sjecanju,
zatvorenom u tamni obruc tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jucer,
ja dozivam noc.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom medju oblicima,
u ovaj moj plac
neka iz mahovine izidju sve kosute
i poloze moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne zene
svezu moja stopala
i zapale sve ladje,
snene pod lukom mog vrata.

Ja zovem.

Neka dodje velika tisina,
neka dodje velika tisina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja vise ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim vise daljinu izmedju dva neba,
ne osjecam krv.

U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam rijeci
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje koze,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji brise obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pcele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.

Ja zovem.

Neka se mora preliju
u presusen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napusta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otudji od sunca,
neka ostrice izrasle u dodiru nase sutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.

Nadjite me,
vezite me,
spalite moje sjecanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i sljunak pretvara u ljubav.

Irena Vrkljan