Teodora i PiPi

U srcu ti strela, rana Amorova
ljubavna ti vatra ocima gorela
sklopit' ih ne mozes od nemirnih snova
ni ja mira nemam od kad sam te srela.

Ah, ta silna zudnja sto postade vrelo
mog sopstvenog zara, uzdaha iz duse
imenom se tvojim srce razgorelo
u stihu ljubavnom dok nemiri guse.

Ako mi je zudnja uistinu jaka
poslusat' cu srce pa neka se kajem
osluskujem budno hod tvojih koraka.

Sjenka sam tvoja i ne posustajem
u dno sam tamnice posalji mi zraka
da svetloscu stiha okupam se sjajem.

Ako sam ti nemir srca, neka sam
i ti si slatki nemir srca moga
u ponoćne sate dok žudeć` stradam
tako željan tvog dodira nježnoga.

Oh, rad misli onih od kojih me sram,
gubim ljepotu stiha poetskoga,
(ne gubeć` NADU tjelesnom se nadam)
k`o kad odričem se milostivoga.

A ima li svjetlijega od Sunca,
tamnijega od noći bez Mjeseca;
osim u stihu u kome gineć` volim.

Neka ti nisu tužne crte lica,
jer svakim te stihom sve čvršće grlim;
sjenka bez svijetla ne postoji! –Velim.

Neka te dodir ne zavede

Neka te moj prvi dodir ne zavede
dok nemir srca osecas na svom telu
i neka te sramna misao ne povede
bezglavo u noc gresnu, neveselu.

Nek' te nije sram kad te nemir svlada
jer u tjelesnoj zelji stih se ne kvari
i nijedna Nada tako ne propada
kao kad se stidom zelja zanemari.

I to je ono sto moje srce plasi
da ces kao i on skratiti mi krila
kad umorno lice more suza skvasi
ti ces reci da ti nisam vise mila.

I tako ce zaborav u stih usetati
a ja cu ti ime uzalud dozivati.

Uživaj u trenutku…


Uživaj u trenutku, jer se ne zna
koliko će naše trajanje trajat` ,
neka ti nije rad` žudnje se kajat` ;
bez ljubavi svaka je duša prazna.

Nije li slutnja, prevelika kazna;
da ćeš jednog dana, ime dozivat`
u tužnim pjesmama sva bolna pjevat`
o ljubavi koja nije prolazna.

A u onaj dan kad počnu lutanja
uludo će bit` daljinu gledati
jer oči vidjet` će samo sjećanja.

Budućnost ti ne mogu obećati,
samo vrijeme poljupca do svitanja
u nadi takvoj nek` nam teku sati.

Ljubavlju cu ispuniti trenutke

Ljubavlju cu tvojom ispunit' trenutke
kad god da pokucas otvoricu vrata
tu na stepenistu sacekacu cutke
da bih predusrela par tvojih koraka.

Necu vise slutnje uz srecu vezati
dacu da me srecnom cine male stvari
evo, osluskujem hoces li me zvati
da podelim s'tobom poljubaca cari.

I necu da mislim da'l ljubav prolazi
kad mogu kroz pesmu da je zivim, slavim
mislicu na ono sto skoro dolazi.

Zadovoljstvo trazim u stvarima malim
i vremenom tek sam pocela da shvacam
sreca koju pruzam uvek mi se vraca.

Jedna malena slika…


Sve što od tebe imam, mala je slika
i često gledam taj pogled zaljubljeni
i osmjeh što sjaji iz sjene vrbika,
razlozi neka ti budu naslućeni.

Uvijek i ponovo uzdah pjesnika,
usne crvene što se gube u zjeni
neodoljive, oblika srcolika;
tko li bi mog`o odoljeti toj ženi.

I tako ne prođe dan ni sat ne prođe,
nit Sunce zađe, nit Mjesec izađe,
a da mi misao ne poleti slici.

Svakim pogledom, žudnja uvijek ista
dodirujući sliku dalekog mjesta:
Oh, da mi je bilo bit` u toj šumici.

Miris sume

Miris borovine siri se sumarkom
topli zraci sunca miluju joj granje
tamo malo dalje, kad prosetam parkom
stari hrast oboren mesto za sanjanje.

Zelena postelja prekrila obronke
odavno sa neba oprala je rosa
hodam, osluskujem ptica pesme zvonke
halljina sarena a stopala bosa.

Lepota rastinja u dusu me dira
miris sumskog bilja na tebe podseca
poput planinara sto nemo marsira
uzarenom suncu podaricu pleca.

A pogled ceznjivi uputicu tebi
san najlepsi kome odoleo ne bi.

Ne budi tužna…


Dvojbu, iskreno moram ispovjedit,
tebi gospo što pišem vedra srca
stihovi mnogi su crte tvog` lica,
kažem li drukčije, nije za čudit.

Ne budi tužna, ne želim te jadit,
no stihovi u pjesmi jednog znalca
iskra su žudnje, on je polaznica;
Dante da se zove, mogu ustvrdit.

K`o ti, on je, lako ga je voljeti
sva ljubav su mi njegovi soneti,
i često rad` njega tebi ne pišem.

Oh, smijemo li mi mali žudjeti,
kad božanski stih misao remeti:
-Ja živim i žudim, rad tebe dišem!

Ljubav tvoja dvojna


Zar je ljubav tvoja dvojna prema meni
pa u neveri srca stihove pises
pomislih da ides nekoj drugoj zeni
dok o meni mastas,zudis,sanjas,dises.


O, pesnice dragi znalce divne rime
sve poznajes samo mene ne znas
u srcu se ne dam delit' ni sa kime
pusti me kad neznas ceo da se predas.


Kad o drugom pisem znaces kako boli
dok tebe postavljam na poslednje mesto
taj se ne dvoumi ko iskreno voli
a ti me u pesmi zaboravljas cesto.


Kada opet odem nemoj pitat mene
zasto gasne srce nevoljene zene.

Utihnut pjesma nikad neće…


Iskreno ti rekoh tko mi vrijeme krade,
jer srca svog ne poznajem osjećaje,
jedan tren žudim a drugi gubim Nade,
a on piše rime koda me poznaje:

„Tolike draži i sklad se u moje
Gospoje vide, kad pozdravlja koga,
Da svaki jezik nijem protrne s toga,
A oči u nju gledati se boje.
Dok joj, kad ide, svatko hvalu poje,
Nju resi krotkost i dobrota mnoga,
Pa misliš: stvor je taj zemlji od Boga
Poslan, da čudo on pomaže svoje.
Tko god je gleda, tako mu se mili,
Da kroz oči mu slast u srce lije,
Koju ne pojmi, tko je kušo nije.
I s njene usne regbi duh se krili
Ljubavi slatke pun, što dušu zove
Neprestano na uzdisaje.“

Oh, kada budeš mojoj rimi sudila,
ne pitaj srce, već reci sama sebi:
On je samo pjesnik koji traži krila.
A ja ću reći: Poletio bih tebi.

„Vi što idete tako tužnog lika,
bol pokazujuć, svrnuv oči, niče,
otkud idete da vam blijedo lice
ko da je same samilosti slika?
Dičnu nam gospu vidjeste li, žene,
kako od plača oči joj se vlaže?
Recite ono što mi srce kaže
kada vas vidi tako rastužene.
Idete l' s mjesta koje izaziva
toliku tugu, stante sa mnom malo,
što god s njom bilo, nek mi se ne skriva.
Na oku vidim da je suzom sjalo, od
plača lik vam zgrčen tako biva da već
od tog mi srce drhtat stalo.“

Okrutnost svoju u ovoj pjesmi nađi,
jer srce mi doista drhtat je stalo,
s pjesmom me spasi od svih mojih žeđi
da ne bi kao i danas tugovalo.

Rad ljubavi il mržnje utihnut neće
pjesnikove rime; već bit će još veće!

Iskrenost tvoja


Iskrenost tvoja dar mi je najdrazi
jer srce tvoje vec duze poznajem
ako rima moze bol da ublazi
od sveg srca tebi stihove dajem.

Ti me krasis krotoscu i dobrotom
ti cari moje u pesmi uzdizes
darivacu tebi krila a potom
doleteces mi u rimi sto pises.

Suzama oci necu kitit' vise
nit' cu zalostit' srce svoje cedno
raduj se, evo sunca posle kise
od danas mi smo ponovo zajedno.

Kad je srce tvoje tuzno zbog mene
ziveces u srcu voljene zene.

Ima li ljepše zahvale od pjesme…


Ima li ljepše zahvale od tvoje,
Stihom kad želiš odagnati boli
Kiteći rimom te stihove svoje
Radost poklanjaš srcu što te voli.

Akrostihom dok srce moje zbori
Nižući retke bližim se milini.
Oh, zašto mi tijelo plamom gori;
Sreću, kako vidjet može u daljini?

Iskra što krasi uplakanu zjenu,
Ljubav za vazda utkana u stihu,
Utjeha koju tražim u imenu,
Bivaju nađeni u tvom smijehu.

Ako ti godi moga pera djelo
Vidjet ćeš srce iskreno i smjelo.

Radost poklanjam

Radost poklanjam tom srcu sto voli
Akrostihom poslacu ti poruku
Da zamenis ceznjom suze i boli
Osmeh srece usne nek' ti razvuku.

Sadrzajem rime ljubav dozivam
Tugu neka radost i mir zamene
Ponovo dusom ljubim i snivam
Otvori srce i budi kraj mene.

Kada pozivam cinim to iskreno
Let slobode pratice golubove
A mi cemo se spremit' na put verno
Njihovom pesmom zaplovit' u snove.

Ako su te pronasle ove reci
Molim te pisi, nek' te nist' ne spreci.

Uzdaha pune, uzdišu grudi


Čemu se više radovati mogu;
eh, da mi nije priznat nemir srca,
žudnju što me tjera sanjati dragu
njene poljupce s mekih usnica.

Antić je opjevati znao tugu
u “pjesmi za nas dvoje“ stranih lica,
sudbina ista vrti nas u krugu,
radost života ispod trepavica.

Cvrčci smo u dugoj besanoj noći
Uzdaha pune, uzdišu grudi
Jednako cvrčeć` o tuzi il sreći.

Al neka tko može tomu da sudi
čemer bi bio toga se odreći,
ako nam sude onda nisu ljudi!

Epitaf…



Odzvanjaju turobno teški časi;
tvoje nestajanje što vijek traje,
vjerujem strast se naša tiho gasi,
ostavljajući nam samo izdaje.

Refren najtužnije pjesme mog srca
ispjevan ko uzdah ranjenih pluća,
zaborav u kom stih u grlu grca,
a tijelom kola volja umiruća.

Mognem li umrijeti, umrijeti ću,
epitaf neka mi bude ovaj stih:
„Smrt u meni sad vlada svojom vlašću,
rob grobu bez ljubavi robuje tih.“

Crnih misli trag u pjesmi ostavljen,
eho je tuge kada nisi ljubljen.

Neka cute oni sto nam sude

Oni sto nam sude neka sada cute
kad za ljubav pravu i srecu ne znaju
nama je sudbina ukrstila pute
u rimama sto ce u vijek da traju.

Ako zele slusat uzdah neka cuju
pjesmu zrikavaca sto cvrce od srece
ako kuju maceve, pa neka kuju
crne misli, tuga, dotaci nas nece.

Podjimo dusama u susret pod nebom
obasjani mjesecinom kao svilom
u mislima stalno ja bicu sa tobom
nosim pregrst srece prijatelju milom.

Primi ove rime tebi posvecene
tvoje misli uvjek zasjenjuju mene.

Teodora je napisao/la:

Neka cute oni sto nam sude

Oni sto nam sude neka sada cute
kad za ljubav pravu i srecu ne znaju
nama je sudbina ukrstila pute
u rimama sto ce u vijek da traju.

Ako zele slusat uzdah neka cuju
pjesmu zrikavaca sto cvrce od srece
ako kuju maceve, pa neka kuju
crne misli, tuga, dotaci nas nece.

Podjimo dusama u susret pod nebom
obasjani mjesecinom kao svilom
u mislima stalno ja bicu sa tobom
nosim pregrst srece prijatelju milom.

Primi ove rime tebi posvecene
tvoje misli uvjek zasjenjuju mene.

nisi dugo pisala, no sada si me u potpunosti vrlo pozitivno iznenadila...super...

Da, vidi se da nisam dugo pisala

Otvori za me srce


Ocima te trazim u njima mi sjeta
Trazim i dozivam iz dubine srca
Vrijeme sto prodje od zadnjeg susreta
Oduzelo nije moc zudnje sto grca.

Rime tvoje citam i bude mi Nadu
Izvoriste vrelo su mi na usnama
Zato tihoj zudnji sapucem u jadu
Ah, mozes li me stopit' s' daljinama.

Misli su mi plahe kao ptica crna
Eh, nisam slavuj sto slobodno drijema
Stremim ostrini smrtonosnog trna
Ruka sto me lovi krletku mi sprema.

Crpim nektar rime napisane meni
Eho tih rijeci srce mi plijeni.

U srcu…


U srcu za te samo ljubav imam
S tisuću bodlji što žudnja stvara.
Riječi za koje još pjesmu nemam
Cvrće u žaru dok srce izgara.

Utjeha mi nisu pjesme pjesnika;
Ljubav koja lebdi iznad oblaka
U zanosnom poljupcu ljubavnika,
Bajnih poput mekih latica maka.

Ako mi je živjeti rad` tih rima,
Volio bih u njima naći Nadu
I biti iskra u njenim očima
Maljušni mig u ljubavnom pogledu.

Ah, rad` takvog trena valja živjeti;
Mre se, ako ne znaš tako voljeti.

Prelepo je PiPi

Za spas, trebam tvoju ljubav…



Oh mila, bezdušnici mi dah kradu
svevši život na:“ od danas do sutra!“
Jedino s pjesmom ne gubim nadu
nje radi, sviću mi sva nova jutra.

I dok sam tu, a kao da me nema,
tih u zalogaju žuljava kruha,
bez bijega od vlastita bremena,
odričem se svega, osim svog` duha!

Ne tuguj, bez poljubaca u pjesmi,
onih pogleda i bez osmijeha
ne daj srcu da bude voda česmi,
ljubav je svemu najljepša utjeha.

I voli me kao svih prošlih dana
jer ljubav je spas od ovog bezdana.

PiPi je napisao/la:

U srcu…


U srcu za te samo ljubav imam
S tisuću bodlji što žudnja stvara.
Riječi za koje još pjesmu nemam
Cvrće u žaru dok srce izgara.

Utjeha mi nisu pjesme pjesnika;
Ljubav koja lebdi iznad oblaka
U zanosnom poljupcu ljubavnika,
Bajnih poput mekih latica maka.

Ako mi je živjeti rad` tih rima,
Volio bih u njima naći Nadu
I biti iskra u njenim očima
Maljušni mig u ljubavnom pogledu.

Ah, rad` takvog trena valja živjeti;
Mre se, ako ne znaš tako voljeti.

U srcu ljubav imam


U srcu za te ljubav imam i cuvam
Strepim zeljom srca dok ti pisem ime
Razlivam se nutrinom, zudno cjelivam
Crpim slatki nektar ispisane rime.

Umnozicu zudnjom probudjene dane
Ljiljan tvoj sam nadjen u rosnoj livadi
U dolini kada nase jutro svane
Brizno me uzberi, poljubac ukradi.

A kad iznedris ljubav, ti me probudi
Vidim u tebi utociste umilno
Iskricama Nade ti ljubav utvrdi
Mislima prenesi u srce nemirno.

A to jutro sneno u mojoj blizini
Mozes da uzberes ljiljan u tisini.

PiPi je napisao/la:

Za spas, trebam tvoju ljubav…



Oh mila, bezdušnici mi dah kradu
svevši život na:“ od danas do sutra!“
Jedino s pjesmom ne gubim nadu
nje radi, sviću mi sva nova jutra.

I dok sam tu, a kao da me nema,
tih u zalogaju žuljava kruha,
bez bijega od vlastita bremena,
odričem se svega, osim svog` duha!

Ne tuguj, bez poljubaca u pjesmi,
onih pogleda i bez osmijeha
ne daj srcu da bude voda česmi,
ljubav je svemu najljepša utjeha.

I voli me kao svih prošlih dana
jer ljubav je spas od ovog bezdana.

Oh, zasto cutim, zasto se ne javljam
u surovoj borbi opstajem i zivim
tjeskobom duse vjecnu muku zbrajam
glavu povijam mislima brizljivim.

Pogleda umornog, objesenog lika
jednolicnost ubi i nostalgija
potcinjena svakom, lik trudbenika
cutim a u meni raste bundzija.

Uz sve to kazu, da sanjat' ne smijem
poglede i osmjehe zaboravim
zivot bez cilja to su iluzije
ljubav te vodi putevima krivim.

Dok sanjam u svetu prepunom boli
nek me svako smatra budalom sto voli.

Toliko sam puta prošao pored tebe


Toliko sam puta prošao pored tebe
ne osjetivši snagu i ljepotu sjene,
misleći, kako si miris još jedne žene
koji osjetih na usnama kad ih ljube.

Tvoj pogled, riječi, sve su promijenili,
sada si žamor mojih uzavrelih misli,
a svi tvoji osmjesi u sluh su urasli;
onaj dan kad smo samo crnu kavu pili.

Oh, rekao bih istinu kad bi ju znao:
Što je bilo u povjetarcu, tvojoj kosi,
i pogled topao i dubok, što donosi,
osim pjesme što sam ju za te ispjevao.

Molim te, ako znaš, ti mi reci: Tko sam ja?
Ili samo reci: Tko si ti, kad si mi čežnja?!