Početna stranicaCalendarFAQPretraľnikČlanstvoKorisničke grupeRegistracijaLogin
rujan 2017
ponutosričetpetsubned
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930 
CalendarCalendar
Similar topics
    Latest topics
    » O Tvorcu, andjelima i nebu
    sri srp 19, 2017 11:56 pm by Teodora

    » Pitanja ...
    pon sij 28, 2013 1:51 am by Darling

    » PiPi - poezija
    sub oľu 31, 2012 1:09 am by PiPi

    » Teodora i PiPi
    uto sij 31, 2012 2:27 am by PiPi

    » PiPi i William Shakespeare
    pon sij 23, 2012 4:25 pm by PiPi

    » Obavjesti...
    pet lis 21, 2011 12:11 am by PiPi

    » Rimarij....verzija za testiranje
    čet lis 13, 2011 10:25 pm by PiPi

    » Pitanja,odgovori, komentari...
    sub ruj 10, 2011 9:56 pm by PiPi

    » Zal Kopp, moja poezija
    pet srp 29, 2011 8:51 pm by PiPi

    » Herman Hese
    sub lip 04, 2011 3:01 pm by Teodora

    Online
    Ukupno je: 1 korisnik/ca online; 0 registriranih, 0 skrivenih i 1 gost.

    /

    Najviše korisnika/ca istovremeno online bilo je: 10, dana sri kol 23, 2017 7:59 am.
    FlagConter

    Share | 
     

     Dante Alighieri

    Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
    Autor/icaPoruka
    Teodora

    avatar

    Broj postova : 305
    Reputation : 13
    Join date : 02.11.2010
    Lokacija : Sweden

    PostajNaslov: Dante Alighieri   sri stu 24, 2010 11:44 pm

    Dante Alighieri
    (1265-1321)



    DANTE ALIGHIERI ['-aligj'e:ri], tal. Pjesnik, r. Maja 1265- u Firenci, u. U noći između 13. i 14. IX 1321. u Ravenni. Potekao iz patricijske firentinske obitelji. U mladosti drugovao je s pjesnikom Cavalcantijem, kome je posvetio svoje prvo značajno djelo La vita nuova. Drži se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj iz retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša gvelfske stranke. U gradskoj općini je kao konjanički glasnik; u službi općine borio se kod Campaldina (1289). U polit. Životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine, a neko vrijeme bio je i jedan od gradskih priora. Za Firencu vršio je razne diplomatske službe, a kao pristaša Bijelih pružao je otpor papinim nastojanjima da podvrgne Toskanu crkvenoj državi. Kad su se papini pristaše (Crni) domogli vlasti (1302), osuđen je na progonstvo, a presudom od 10. III iste godine zaprijećeno mu je lomačom, ukoliko se zatekne na teritoriju općine. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neko vrijeme, čini se, i u Farizu. Obijajući tuđe pragove i kusajući gorki okus tuđeg kruha, D. Nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u rodni grad, ali je 1315. odbio prihvatiti ponižavajuće uvjete povratka. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike prisiljavale su ga da traži utjecajne zaštitnike, a sa smrću cara Henrika VII izgubio je sve izglede da bi neka vanjska intervencija mogla izmijeniti polit. Stanje u Firenci. Razočaran, udaljavao se od ranijih pristaša i istomišljenika, postajući sve više "svoja vlastita stranka". Od 1318. nastanio se trajno u Ravenni gdje je, kako se misli, predavao retoriku. Godinu dana pred smrt drži u Veroni na latinskorn raspravu: Rasprava o vodi i zemlji (Quaestio de aqua et terra). Razbolio se putujući 1321. u Veneciju i po povratku u Ravennu umro. Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti poziva jednog drugog pisca (Boccaccia) da drži javna predavanja o značenju Danteove Božanske komedije' (La Divina Commedia).
    Prvo Danteovo pjesničko djelo Mladenački život (La vita nuova) (pisano 1292-93) nadahnuto je Ijubavlju prema Beatrici Portinari koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaranju. Po idealiziranoj koncepciji Ijubavi, u duhu firentinske pjesničke škole "dolce stil nuovo", Beatrice je uzdignuta do nadzemaljskog simbola: blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj Ijepoti ("Beato,
    o anima bella, chi te vede); ona čak postaje mistični voda ljudske duše i bogu. Djelo La vita nuova obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima; po svojoj moralnoo -filoz. Koncepciji i originalno) konstrukciji, obilju alegorija i mladenačkoj svježini to je bio "prvi jaki akord" koji nagovještava autora Božanske komedije. Ostali pjesnički sastavci obuhvaćeni su zbornikom Rime. Filoz. , djelo Gosba (Convivio), pisano u izgnanstvu, bilo je zamišljeno kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata.
    - Djelo nije dovršeno, ali i ovako krnje daje uvid u Danteove moralne i polit. Preokupacije. U prvobitnoj zamisli enciklopedijski pregled dotadanje znanosti i filoz komentar kanconama nadahnutim "ljubavlju i vrlinom" Convivio je zapravo pohvala nar. Jeziku (novo svjetlo:novo sunce") i gradu Rimu, po Danteu voljom providnosti određenom središtu izabranog naroda. O potrebi da se u raznolikostima 14 talijanskih dijalekata pronađe ono sto je zajedničko, takav lingvistički tip koji bi harmonizirao sve ono što ie dotad bilo regionalno, da jedinstven nar. Jezik postupno ali neizbježno dođe na mjesto latinskog, izjasnio se u lat. Spisu De vulgari eloquentia. U lat. Traktatu Monarchia zalaže se za monarhistički oblik polit. Uređenja, ističući uzajamnu nezavisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve. Ma kako bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije Božanske komedije, ono nije suma već prije nagovještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komenta-ore bilo "vječna glazba", "Sudo", "široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci", "sistem moralnih islina" i "glas nakon deset stoljeća šutnje", zamišljeno je nakon Beatričine smrti, započeto 1307 (neki drže i 1313), a dovršeno one iste godine u kojoj D. Umire. Komedija se sastoji od tri dijela Pakao, Čistilište, Raj (Inferno, Purgatorio, Paradiso) i obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. U alegorijskoj formi srednjovj. Vizije prekogrobnog života dana je monumentalna slika jedne epohe s njenim soc., polit. I moralnim težnjama. Lako je slijedio načela skolastičke, formalističke poetike, D. Je uspio stvoriti pjesnički svijet koji po snažnim slikama i dubokim snažnim osjećajima sadržava "povijest pjesnikova ispaštanja i savršenstva. Iskreno tendenciozan, D. Razotkriva Ijudske strasti i poroke vremena, ne štedeći ni crkvu i njezine predstavnike. Dao je nepreglednu galeriju mitol. I hist. Ličnosti, no najživlji su mu likovi pjesnikovih suvremenika. Unoseći u djelo iskustvo svoga burnog života, ogorčen na sugrađane koji su ga prognali, na grad koji jako mijenja zakone i principe, Firentinac i sam "rodom ali ne po običaiima", D. Je usprkos dogmatskim uvjerenjima pokazao široko razumijevanje za Ijudsku slabost i veličinu. U poetskoj viziji Komedije savladana je prolaznost vremena, ostvareno jedinstvo Zemlje i prekogrobnog svijeta. Razmještajući grešnike prema prirodi i težini njihova grijeha, nije dao samo upečatljive slike paklenskih muka već i svu dubinu Ijudskog očajanja, osjećaj promašenosti i ništaviIa, pakao kao žalosnu dolinu, "loco selvaggio" pravi ponor i prazninu u svemiru. U pratnji rim. Pjesnika Vergilija sagledava D. Misterij bola, govori o varijivosti zemaljske slave, žigoše svoje polit. Protivnike i daje s izvanrednom sugestivnošću tragiku, prkos, strast, fantastiku i patos. Videći u Čistilištu put iskupljenja, oslobođenje čovjeka od materijalnih zavisnosti i mogućnost njegova usavršavanja, pjesnik otkriva Raj kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i kozmosa, misterij one Ijubavi koja "pokreće sunce i ostale zvijezde". - U Danteovu djelu odrazio se cjelokupni žvot medijevalnog svijeta pa je, po Engelsovim riječima Dante "u isti mah posljednii pjesnik srednjega vijeka i prvi moderni pjesnik". Pisac i političar koji ljudsko djelovanje sagledava u sklopu nepromjenjivih moralnih zakona, D. Je izrazio i vrijeme u kojemu je živio i trajne Ijudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i akcije. Izvršio je dalekosežan urjecaj na evr. Literaturu, a u jugosl. Književnostima od Marka Marulića i Mavra Vetranovića, pa do Njegoša, Prešerna, Preradovića i Tresića Pavičića osjeća se neprekidno Danteova prisutnost.

    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://dveri-milosti.serbianforum.info/index.htm
    Teodora

    avatar

    Broj postova : 305
    Reputation : 13
    Join date : 02.11.2010
    Lokacija : Sweden

    PostajNaslov: Re: Dante Alighieri   sri stu 24, 2010 11:45 pm

    SONET

    Tolike draži i sklad se u moje
    Gospoje vide, kad pozdravlja koga,
    Da svaki jezik nijem protrne s toga,
    A oči u nju gledati se boje.

    Dok joj, kad ide, svatko hvalu poje,
    Nju resi krotkost i dobrota mnoga,
    Pa misliš: stvor je taj zemlji od Boga
    Poslan, da čudo on pomaže svoje.

    Tko god je gleda, tako mu se mili,
    Da kroz oči mu slast u srce lije,
    Koju ne pojmi, tko je kušo nije.

    I s njene usne regbi duh se krili
    Ljubavi slatke pun, što dušu zove
    Neprestano na uzdisaje nove.
    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://dveri-milosti.serbianforum.info/index.htm
    Teodora

    avatar

    Broj postova : 305
    Reputation : 13
    Join date : 02.11.2010
    Lokacija : Sweden

    PostajNaslov: Re: Dante Alighieri   sri stu 24, 2010 11:45 pm

    SONET O PRAVDI

    Ako li vidiš da me u plač vodi
    nevolja nova što mi dušu bije,
    rad pravde koja vazda pri tebi je,
    Gospode, tih me suza oslobodi:

    onoga kazni svojom rukom svetom
    koji ubija pravdu, dok ga brani
    tiranin, čijim otrovom se hrani,
    otrovom što ga rasu cijelim svijetom.

    I takav leden strah on eto zada
    vjernima tvojim te ni riječ ne zbore,
    a ti, iz kojeg sjaj i ljubav sije,

    tu krepost, koja gola leži sada,
    ovitu svojim velom digni gore,
    jer bez nje mira na zemlji nam nije.
    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://dveri-milosti.serbianforum.info/index.htm
    Teodora

    avatar

    Broj postova : 305
    Reputation : 13
    Join date : 02.11.2010
    Lokacija : Sweden

    PostajNaslov: Re: Dante Alighieri   sri stu 24, 2010 11:46 pm

    Otmjenom srcu

    Otmjenom srcu i ljuvena žara
    prepunoj duši, kojim riječi ove —
    — a na odgovor svaka od njih zove —
    Amora pozdrav, njima gospodara.

    Trećinu bjehu skoro prošli sati
    vremena kad sja svod zvjezdani cio;
    javi se Amor, a takav je bio
    da na sam spomen užas mi se vrati.

    Nasmijan Amor držao sred dlana
    srce je moje, a spavala žena
    u naručju mu, svilom omotana.

    Budi je. Srce goruće joj dade;
    čedna ga ona jela zaplašena,
    a njega vidjeh tad da plakat stade.

    Mirko Tomasović—Tonko Maroević
    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://dveri-milosti.serbianforum.info/index.htm
    Teodora

    avatar

    Broj postova : 305
    Reputation : 13
    Join date : 02.11.2010
    Lokacija : Sweden

    PostajNaslov: Re: Dante Alighieri   sri stu 24, 2010 11:46 pm

    Vi što idete...

    Vi što idete tako tužnog lika,
    bol pokazujuć, svrnuv oči, niče,
    otkud idete da vam blijedo lice
    ko da je same samilosti slika?

    Dičnu nam gospu vidjeste li, žene,
    kako od plača oči joj se vlaže?
    Recite ono što mi srce kaže
    kada vas vidi tako rastužene.

    Idete l' s mjesta koje izaziva
    toliku tugu, stante sa mnom malo,
    što god s njom bilo, nek mi se ne skriva.

    Na oku vidim da je suzom sjalo, od
    plača lik vam zgrčen tako biva da već
    od tog mi srce drhtat stalo.

    Mirko Tomasović—Tonko Maroević
    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://dveri-milosti.serbianforum.info/index.htm
    Teodora

    avatar

    Broj postova : 305
    Reputation : 13
    Join date : 02.11.2010
    Lokacija : Sweden

    PostajNaslov: Re: Dante Alighieri   sri stu 24, 2010 11:46 pm

    Guidu Cavalcantiju

    Guido, htio bih da ti se, Lapo i ja
    ko začarani nađemo u lakom
    brodiću, da po vjetru plovi ma kom
    i po našoj nas volji morem njija;

    i da oluja nikad ne zavija
    i nemirnim ne zapriječi nas zrakom,
    već jedna želja da raste u svakom:
    da zajedno nam uvijek biti prija.

    I gospe Vannu i Lagiu i s njima
    onu što trideseta je po redu
    da taj čarobnjak dobri kraj nas stvori,
    i samo da se o ljubavi zbori,
    da im je lijepo u svakom pogledu,
    kao što mislim bilo bi nam svima.


    Frano Čale
    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://dveri-milosti.serbianforum.info/index.htm
    Teodora

    avatar

    Broj postova : 305
    Reputation : 13
    Join date : 02.11.2010
    Lokacija : Sweden

    PostajNaslov: Re: Dante Alighieri   čet stu 25, 2010 1:20 am

    Božanstvena komedija

    PAKAO
    PRVO PJEVANJE

    Napola našeg životnoga puta
    U mračnoj mi se šumi noga stvori,
    jer s ravne staze skrenuvši zaluta.

    Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
    ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
    Kad je se sjetim, još me strava mori.

    Čemernija ni samrt mnogo nije;
    al’ da bih kazo, što tu dobro nađoh,
    ispričat mi je druge zgode prije.

    Ja ne znam pravo, kako tamo zađoh
    tako sam bio snom omamljen, kadno,
    zalutavši, sa prave staze sađoh.

    Al’ kad sam stigo jednom brijegu na dno,
    tamo, gdje kraj je onoj bio draži,
    što nagna stravu u srce mi jadno,

    pogledah uvis te mu leđa spazih
    već odjevena zrakama planeta,
    što pravo vodi svijet po svakoj stazi.

    Tada presta malo strava da mi smeta
    što svu noć nije srcu mira dala,
    noć provedenu u toliko sjeta.

    I kao čovjek, koji je iz vala
    bez daha na kraj isplivo, pa gleda
    natrag na vodu opasnu sa žala,

    tako i duh moj, jošte sklon da preda,
    na ono se je osvrtao ždrijelo,
    što živu proći nikome još ne da.

    Odmoriv malo utruđeno tijelo,
    uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
    na donjoj nozi težište je cijelo.

    Al’ istom da ću uzbrdo, kad eno
    odnekud panter brz i gibak pao,
    s krznom, što bješe od pjega šareno;

    i nije mi se više s oka dao,
    vec me u hodu priječio sve jače,
    pa sam se vraćat više puta stao.

    Bijaše jutrom, te se sunce zače
    da diže s istim zvjezdama ko tada,
    Kad božja ljubav po prvi put mače

    te stvari divne; pa mi tako sada
    to nježno doba i taj čas o zori
    probude nadu, da je dobru rada

    i ona zvjerka u svijetloj odori,
    al’ tol’ko ne, da ne bih premro cio,
    kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.

    Taj kao da je na me doći htio
    od gladi bijesan, podigavši šiju,
    reko bi: i zrak uplašen je bio;

    i vučica, što izgledaše sviju
    požuda sita u svojoj suhoci,
    i zbog koje već mnogi suze liju.

    Strah s njena lika s toliko mi moći
    na dušu pade, te mi nadu ubi,
    da ću vrhunca ikad se domaći.

    Ko što su onom, što dobitak ljubi,
    na misli samo plač i jadi ljuti,
    kad dođe vrijeme gdje mora da gubi,

    tako i mene zvijer nemirna smuti,
    što prilazeci stade da me ganja
    polako tamo, gdjeno sunce šuti.

    Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja
    iskrsne netko ispred očiju mojih,
    na oko slab od preduga ćutanja.

    U pustoši kad vidjeh kako stoji:
    »Smiluj se« — viknuh — »na nevolje moje,
    tko bio, sjena il živ čovjek koji!«

    »Već nisam čovjek; bjeh u dane svoje,
    a roditelji, lombardajsko pleme,
    iz Mantove mi bjehu obadvoje.

    Sub Julio, al’ kasno, rodiše me;
    Rim me za dobrog Augusta znade,
    kad bogova je lažnih bilo vrijeme.

    Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade
    Eneji, što iz trojskog dođe grada,
    Ilion gordi pošto spaljen pade.

    Al’ kud ćeš natrag ti do onih jada?
    I zašto me ceš uz brijeg ljupki smjelo,
    što svih je izvor i uzrok naslada?«

    »Ta ti li si Vergilij; ono vrelo,
    gdje rječitosti ključa rijeka prava?«
    odvratih prignuv zastiđeno čelo.

    »Ti, što si svjetlost pjesnika i glava,
    nagradi ljubav, koju za te gojih,
    i koja tvoj mi spjev u ruke dava!

    Ja poklonik sam remek-djela tvojih,
    i lijep stil, što na me pažnju svrnu,
    samo iz djela tvojega usvojih.

    Pogledaj skota, što me natrag vrnu!
    Mudrace slavni, ne daj mi podleći;
    sve žile mi i bila pred njim trnu!«

    Vidjev gdje plačem, on će nato reći:
    »Stazama drugim poci ti je sada,
    s tog divljeg mjesta želiš li uteći;

    jer zvijer, što daje toliko ti jada,
    tim putem ne da da se kreću ljudi,
    već dotle smeta, dok im smrt ne zada;

    a tako zle i divljačne je čudi,
    da uvijek žudnjom nezasitnom diše
    i jelo u njoj glad još veći budi.

    S mnogo se zvijeri pari, i s još više
    njih će se parit, dok Hrt ne pohiti
    i dok joj bolnom smrću ne kidiše.

    Taj ne će zemljom, novcem da se siti,
    već mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;
    međ Feltrom će mu dom i Feltrom biti.

    Italiju će spasti od zlih dana,
    za koju pade djevica Kamila,
    Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.

    Tu zvijer će svuda gonit njegova sila,
    dokle je opet ne vrati u pako,
    otkle je zavist prvi vođ joj bila.

    Stog držim, da je dobro za te, ako
    za mnome pođeš, a ja vođom ću ti
    biti, i proći ćeš vječnim mjestom tako,

    gdje uzvike ćeš očajanja čuti
    duhova drevnih, što se bolom guše,
    kličući drugoj smrti, da ih sputi.

    Vidjet ćeš: neki u ognju se skruše
    zadovoljni, jer nadaju se stići,
    ma kada bilo, međ blažene duše;

    a k potonjima htjedneš li se dići
    dostojnija će duša doci tada,
    s njom ću te pustit, kad mi bude ići,

    jer onaj car, što tamo gore vlada,
    zato, što njegove nisam znao vjere,
    ne pušta sa mnom do svojega grada.

    Njegovo se carstvo na sve strane stere,
    al’ ondje su mu prijesto, vlast i dvori;
    o sretan li je, koga odabere!«

    »Pjesniče«, rekoh, »čuj, što glas moj zbori:
    tako ti boga, kojeg nisi znao,
    da bi me jad taj minuo, i gori,

    vodi me, kud si maločas me zvao,
    pa da pred vrata svetog Petra dođem
    i gdje je, veliš, jad na duše pao.«

    I on se krene, a za njim pođem.


    DRUGO PJEVANJE

    Veče umiraše dan, i mrak je sinji
    veče svemu živom trude ublaživo,
    što god se gdje na našoj zemlji kinji,

    a ja sam sam tegobe iščekivo
    putovanja i učešća u jadu,
    što sve će pričat pamćenje mi živo.

    Nek muze mi i genij pomoć dadu!
    Pamet, što pisa, kud mi noga gazi,
    nek ovdje vrijednost pokaže na radu!

    »Pjesniče!«, rekoh, »što me vodiš, pazi,
    da li je snaga dosta jaka moja,
    prije no strmoj povjeriš me stazi

    Silvijev otac, prica knjiga tvoja,
    u besmrtni je svijet za živućega
    još tijela pošo i uz čula svoja,

    pa ako mu je protivnik zla svega
    sklon bio, slavno misleći na djelo
    i tko će izić i kakav od njega,

    to bješe pravo, kad se sudi zrelo,
    jer od njeg je, po višnjoj zapovijedi,
    poteko Rim i rimsko carstvo cijelo,

    koji i koje, pravo reći vrijedi,
    za sveto mjesto bjehu odabrati,
    velikog Petra nasljednik gdje sjedi.

    Na putu, kad ga tvoja hvala prati,
    on o svom slavlju štošta doznat smjede,
    što će i temelj papskom plaštu dati.

    Kasnije tamo Sud Izbrani grede,
    da jača vjeru, koja cilj imade,
    da na put spasa svakoga dovede.

    Al’ ja da idem? Tko da vlast mi dade?
    Eneja nisam, nisam ni Pavao;
    da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.

    Jer strah me, kad bih na taj put se dao,
    da ludo pođem; mudar si i bolje
    shvaćaš no što bih ja to reći znao.«

    Ko kad tko ne će, čemu se privolje,
    pa s novih misli stari naum mijenja
    i počinjati nema više volje,

    i meni tako, dok razmišljah, jenja
    na onom mračnom visu snaga živa
    onoga prvog odlučnoga htjenja.

    »Ako li shvatih, što u tebi biva«,
    veledušnoga čuh gdje progovara,
    »to ti se plahost sad u duši skriva,

    što cesto takve zapreke nam stvara,
    da stajemo pred časnim djelom kao
    plašljiva zvjerka, kad je oko vara.

    Da bi tog straha riješiti se znao,
    čuj zašto dođoh i što slušah tamo
    u prvi čas, kad bi mi tebe žao.

    S onima bijah, što im nema kamo,
    kad blažene čuh glas i lijepe žene,
    takve, da željah služiti joj samo.

    Od zvijezde jace sjale su joj zjene;
    anđelskim glasom, nježna sva i draga,
    u svom govoru prozbori spram mene:

    »O mantovanska dušo svakom blaga,
    što glas ti svuda traje još i neće
    potamniti, dok svijetu bude traga,

    moj prijatelj, al’ ne prijatelj sreće,
    do zapreka u pustu stiže kraju,
    tako da natrag od straha već kreće,

    i, strah me, tako luta u očaju,
    da kasno stiže moja pomoć spora,
    po onome, što o njem čuh u raju.

    Sad pođi, pa mu snagom svoga zbora
    i svim pomozi, da ne trpi štete,
    da utjehe i meni dođe hora.

    Ja sam Beatrice, što ti dajem svjete;
    sa mjesta dođoh, kud težim ponovo;
    iz mene zbori ljubav, što me krete.

    Pred lice kad se vratim gospodovo,
    hvalit ću često pred njim čine tvoje.«
    I tad zašuti, a ja rekoh ovo:

    »Kreposna ženo, jedina zbog koje
    od svih stvorenja ljudski rod je veći,
    pod najmanjim što krugom neba stoje,

    za nalog tvoj sam tako haran sreći, da
    najbrži bi posluh došo kasno,
    i što god želiš, dosta ti je reći.

    Al’ kaži, kako bez straha i lasno,
    siđe u ovo središte s visina
    rajskih, kud opet natrag želiš strasno?«

    »Kad želiš«, reče, »znati do tančina,
    kazat ću kratko, zašto se ja amo
    ne bojim zaći, sve do tih dubina.

    Bojati se je one stvari samo,
    što ima moc, da zlom nas kakvim mori,
    od drugih zašto da se plašit damo?

    A mene takvom bog milostiv stvori,
    da nit sam vašoj na dohvatu bijedi,
    nit za me plamen toga ognja gori.

    U nebu žena plemenita sjedi,
    što žali smetnju, koju ti spomenuh,
    i blaži stroge božje zapovijedi.

    Do Lucije sa molbom ova krenu
    i rece: »Vjernog spomeni se svoga,
    koji te treba baš u ovom trenu.«

    Ko protivnica svega okrutnoga
    došavši k mjestu, sjedjeti gdje svikoh
    s Rahelom drevnom, Lucija ce stoga:

    »O Beatrice, prava božja diko,
    pomozi onom, koji se istačče
    nad mnoštvom, jer te ljubljaše toliko!

    Ne čuješ li ga, gdje u jadu plače?
    Zar ne vidiš, gdje sa smrću se bori
    na riječi, od koje more nije jače?«

    Nema ga, tko se tako brzim stvori,
    da steče sreću il’ da zlu uteče,
    ko ja što siđoh, kada čuh što zbori,

    sa mjesta, koje svatko blažen steče,
    u skladne riječi uzdajuć se tvoje,
    za tebe dične i svijet gdje ih reče.«

    Kad svrši ovo objašnjenje svoje,
    na stranu plačuć sjajne oči svede
    i tim ubrza dolaženje moje.

    I dođoh, evo, kako ona htjede:
    zvijeri te oteh, što ti na put pade,
    kojim se pravce uz brijeg divni grede.

    Al’ što je? Zašto, zašto sada stade?
    Što srce misli kukavne ti plijene?
    Kud muževnost i smjelost ti se dade,

    kad tri se za te preblažene žene
    u nebu brinu, a riječ moja gleda
    k budućem dobru da ti pogled skrene?«

    Kao što cvijeće klone s noćnog leda
    i zatvori se, a kad sunce grane,
    otvoriv čaške cvjetanju se preda,

    tako se meni snaga vraćat stane,
    a srce smjelost osjeti sve jaču,
    pa ću ko covjek, kada dušom dane:

    »O milosna, što pomože mom plaču,
    a i ti, dobri, što se odmah trže,
    kad njene riječi istinite začu,

    toliku želju u srce mi vrže
    riječima svojim, da mi poci godi
    i naumu se prvom vratih brže.

    Sad hajd, jer sad nas isto htjenje vodi:
    ti učitelj si, vođ i moj gospodar!«
    Tako mu rekoh; i kad sta da hodi,

    strmim i divljim putem pođoh bodar.
    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://dveri-milosti.serbianforum.info/index.htm
    Teodora

    avatar

    Broj postova : 305
    Reputation : 13
    Join date : 02.11.2010
    Lokacija : Sweden

    PostajNaslov: Re: Dante Alighieri   čet stu 25, 2010 1:21 am

    TRECE PJEVANJE


    Kroz nas se ide u grad sviju muka,
    kroz nas se ide, gdje se vjecno place,
    kroz nas se ide do propala puka.


    Pravda nam tvorca višnjega potace;
    božanska svemoc, mudrost, što sve znade,
    i prva ljubav graditi nas zace.


    Što god stvorenja prije nas imade,
    vjecno je, pa smo i mi vjecna vijeka;
    tko uðe, nek se kani svake nade.


    Ovakva vidjeh mrka slova prijeka
    vrh jednih vrata, pa cu tad ovako:
    »Tvrd mi je, voðo, smiso tih izreka.«


    A on, što svemu domišlja se lako,
    reèe: »Sad ne daj, da te sumnja svlada,
    malodušje nek ovdje umre svako.


    Sad stigosmo do mjesta teških jada,
    ko što ti rekoh, gdje se svijet jati,
    što blagodati uma lišen strada.«

    I nato rukom moju ruku hvati
    i vedrim licem, što me osokoli,
    u tajno carstvo poðe da me prati.


    Tu uzdisanje, plac i jauk boli
    sa sviju strana zrak bez zvijezda para,
    te sprve suza obraze mi poli.


    Raznolik govor, rijeci boli, kara,
    uzvici gnjeva, oštra mukla glasa,
    uz pljesak ruku — sve to buku stvara,

    što svuda kruži ne stajuci casa
    u zraku, gdje je bezvremena sjena,
    ko pijesak, kad ga vjetar ustalasa.


    A ja, kom glava bijaše smetena,
    rekoh: »Moj meštre, što cujem otale?
    Tko je ta celjad bolom utucena?«


    A on ce: »Na taj bijedni nacin žale
    žalosne duše svih, što svoje dane
    proživješe bez pogrde i hvale.


    S anðela zlim su zborom pomiješane,
    što nit su bogu vjerni ostat htjeli
    nit bunit se, vec stajahu sa strane.

    Progna ih raj, jer lijep ostat želi,
    al' niti dublje ne prima ih pako,
    da ne bi grešne na obijest zaveli.«


    A ja cu: »Voðo, što ih tišti tako,
    da takvim placem nadimlje im grudi?«
    Odgovori mi: »Kazat cu ti lako.





    Bez nade u smrt svi su ovi ljudi;
    slijepa im žica svak se tako stidi,
    da svac'ji udes u njih zavist budi.


    Svijet ne ce da se spomen na njih vidi;
    Milost i Pravda od njih lice krije.
    O njima dosta: pogledaj i idi.«


    I motrec vidjeh barjak gdje se vije
    i juri krugom tako brza leta,
    kao da nikad sklon pocinku nije.


    A za njim tol'ko natislo se ceta,
    da ne bih nikad vjerovo ni znao,
    da smrt toliko pokosi vec svijeta.


    I kad sam neke prepoznavat stao,
    sjen onog vidjeh, što ko slabic znani
    iz svojih ruku visok cin je dao.

    Razabrah odmah, da se u toj strani
    rod onih sinjih kukavica krio,
    što bog ih mrzi i njegvi dušmani.


    Taj jad, što nikad ni živ nije bio,
    sav gol od mnoštva osa, što tu vrvi,
    i obada je ljute suze lio.


    Ovi im lice šarahu do krvi,
    a krv i suze kaplju im do nogu,
    gdje sve to beru neki gadni crvi.

    I motrec dalje, vidjeh celjad mnogu
    gdje se na brijegu silne rijeke sliva,
    pa rekoh: »Voðo, daj da znati mogu,


    tko su i po kom obicaju biva,
    da svi su tako željni prijeci vodu,
    koliko vidim kraj tog svijetla siva.«


    »Razumjet« rece, »tu ceš cijelu zgodu,
    kad Aherontu vrh obala pustih
    u našemu se ustavimo hodu.«


    Tad, pošto oci zastiðene spustih,
    da dodijo mu ne bih besjedama,
    do rijeke više rijeci ne izustih.

    Kad eno gdje ce laðom prema nama
    zbog stare kose bijel starac poci,
    vicuci: »Jao, grešne duše, vama!


    Nikad se u raj ne nadajte doci!
    Na drugi brijeg ce svatko sa mnom sade,
    u oganj i led i do vjecne noci.


    A ti, što amo, živa dušo, pade,
    dalje od ovih pokojnih se smjesti!«
    A kada ostah, dalje zborit stade:


    »Kroz druge luke i po drugoj cesti
    prijeko ceš ti, tu nisu za te puti;
    laganija te ima splav prenesti!«


    A voð ce: »Ti se, Haronte, ne ljuti,
    jer tako hoce ondje, gdje se može
    što god se hoce; zato odsad šuti!«


    Obrasla tad se lica mirno slože
    brodaru sive bare, cije zjene
    u obrucima plamnim još su strože.


    A one gole, izmorene sjene,
    kad osjetiše krutih rijeci breme,
    poblijede zubma cvokocuc strvene,

    i proklinjahu boga, ljudsko pleme,
    i kraj i cas i roditelje svoje,
    i roda svog i svog zaceca sjeme.

    Tad jurnu sve, u hrpi kako stoje,
    u ljutom placu prema kobnom brijegu,
    kuda ce svi, što boga se ne boje.


    A Haron, demon s ocima što žegu,
    skuplja ih, mig im dajuci, i tuce
    veslom, kad tko zaostane u bijegu.


    Ko što od stabla u jesen se luce
    listovi jedan za drugim, dok grane
    svoj citav nakit zemlji ne izruce,

    tako se zli rod Adamov na dane
    znakove baca redom s onog žala,
    baš kao ptice, kad su na vab zvane.


    Prelaze tako preko tamna vala,
    i prije no što tamo prijeko saðu,
    vec ih se ovdje nova ceta zbrala.


    »Svi, sinko, koje smrtni casi snaðu
    u božjem gnjevu, iz svih se hatara«,
    mili ce voð, »pred ovu skupe laðu,

    i prijeci prijeko svi su puni žara,
    jer božja pravda potice ih tako,
    da strah se njihov živom željom stvara.


    Tud dobra duša ne proðe dojako,
    pa htjede l' Haron da zbog tebe plane,
    njegov ceš govor sad razumjet lako.«


    Kad svrši, sav se mracni predjel gane
    od takve trešnje, da me s ljuta straha,
    kad ga se sjetim, pot oblijevat stane.


    Iz zemlje suza dune bura plaha,
    i rujna svjetlost bljesne kroz taj lom,
    zaslijepivši mi cula s prvog maha,


    te padoh kao covjek svladan snom
    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://dveri-milosti.serbianforum.info/index.htm
    PiPi
    Admin
    avatar

    Broj postova : 240
    Reputation : 12
    Join date : 02.11.2010
    Age : 50
    Lokacija : Hrvatska

    PostajNaslov: Re: Dante Alighieri   čet stu 25, 2010 11:56 pm

    CETVRTO PJEVANJE

    Gromovit tutanj teški san mi prebi
    u glavi tako, da se naglo prenuh,
    ko covjek, koji silom doðe k sebi;

    i digavši se, uprem cvrsto zjenu
    bacivši oci odmorene krugom,
    da spoznam mjesto, gdje sam u tom trenu.

    Ne bješe sumnje, da sam stigo s drugom
    na rub doline, gdje je bezdno placno,
    što vjecnim vriskom odzvanja i tugom.

    Duboko bješe, puno magle, mracno;
    ma kako gled'o okom dno doseci,
    razabrat nisam ništa mogo tacno.

    "Sad cemo dolje k slijepom svijetu prijeci",
    rece mi voð i blijed ko samrt doðe;
    "ja idem prvi, ti se za mnom kreci."

    A ja cu, vadec tu bljedocu vode:
    "Kako da idem, kad strah tebi kini,
    koji me tješiš, kad me sumnja gloðe."

    No on ce: "Jadi onih u dubini
    ovakvu sliku mojem licu daše;
    što samilost je, misliš strah da cini.

    Al' hajdmo, jer su duge staze naše."
    I tako poðe i mene uvede
    u prvi krug, što onaj bezdan paše.

    Koliko cuh, tu nema druge bijede
    do uzdaha, što prodiru iz grudi,
    a drhtaji ih vjecnog zraka slijede.

    Te uzdisaje bol bez muka budi
    u mnoštvu, što se bez broja tu stece,
    i male djece, i žena, i ljudi.

    »Ne pitaš«, dobri ucitelj mi rece,
    »tko su ti dusi, pred tobom što stoje?
    Prije no poðeš, znaj, da njih ne pece

    nikakav grijeh; al' premalo to je,
    da bi se spasli, i uz djela cista,
    jer su bez krsta, vrata vjere tvoje.

    A življahu li jošte prije Hrista,
    ti bogu casti ne daše valjane;
    i meni samom sudbina je ista.

    Bez druge krivnje s te stradamo mane,
    pateci samo od tog, što bez nade
    a puni cežnje boravimo dane.«

    Meni se jako to na na žao dade,
    jer spoznah, da u limbu s cežnje pati
    i svijet, što mnogo zasluga imade.

    »O gospodaru, voðo, mogu l' znati«,
    rekoh, da cvršce vjera mi se slije,
    što svakoj sumnji može na put stati,

    »zar nitko otud izišao nije,
    svojom il' tuðom zaslugom do raja?«
    Shvativši, što se pod tom rijecju krije,

    rece: »Nov bijah stanovnik tog kraja,
    kad vidjeh: k nama neki Silni grede,
    ovjencan vijencem pobjednickog sjaja.

    On otud prvog oca sjen izvede,
    Abela, Noja i Mojsije sjenu,
    zakonodavca poslušnog, kog slijede

    patrijarh Abram i kralj David; krenu
    i Izrael s ocem, s mlaðim naraštajem,
    s Rahelom, stekav uz silnu je cijenu,

    i mnogi drugi; sve nadari rajem,
    a znaj, da prije od ljudskih plemena
    još nitko ne bi tim nagraðen sjajem."

    Govor nas taj ne ustavi ni trena,
    vec kroz šumu samo dalje prolazili,
    kroz šumu, mislim, nebrojenih sjena.

    Od mog još sna daleko nismo bili,
    kad vatru neku spaziše mi oci,
    što polukrugom mrak na uzmak sili.

    Još bješe dosta da se do nje kroci,
    al' vec iz ove razabrah daljine,
    da èastan svijet se na tom mjestu roci.

    »O diko svakog znanja i vještine,
    tko su ti«, rekoh, »što su mogli spasti
    toliku cast, da skup napose cine?«

    »Jer im imena zvuce s puno casti
    u tvojem svijetu, milosti su bliže,
    i sklone«, rece, »višnje su im vlasti.«

    Tad zacuh kako netko glas svoj diže:
    »Cast dajte sjeni velikog pjesnika,
    što bješe pošla, a sad eno stiže!«

    Pošto se stiša jeka toga klika,
    gle, cetiri ce k nama silne sjene,
    ni radosna ni rastužena lika,

    Nato ce dobri ucitelj spram mene:
    »Gle onoga, što mac u ruci ima
    i ispred svih je, ko kad vladar krene:

    ono je Homer, kralj nad pjesnicima,
    satirik Horac drugi je za njime,
    Ovid je treci, Lukan zadnji s njima.

    Zato što sve nas jedno veže ime,
    kojeg te prije onaj poklik sjeti,
    daju mi cast, i pravo cine time.«

    Svu lijepu školu vidjeh u toj ceti
    onog, što dici najvišim se pojem,
    i iznad sviju kao oro leti.

    Izmijeniv rijec-dvije u krugu svojem,
    na pozdrav kimnu svi spram moje strane,
    te smiješak prijeðe licem voði mojem.

    Još vece casti tu mi bjehu dane,
    jer njihov krug i za me mjesta stvori,
    te bijah šesti sred družbe valjane

    Tad poðosmo, gdje ona svijetlost gori,
    zboreci, o cem red je da se muci,
    kao što bješe ondje da se zbori.

    S njima se zamku otmjenom prikucih,
    što sedmere visoke ima mire,
    a potok lijep oko njeg stražec huci.

    Ko suhom zemljom prešav njegve vire,
    kroz sedam vrata stigoh s mudrom svitom,
    gdje socne plohe livade se šire.

    Tu oka spora, ozbiljna, a pritom
    pun dostojanstva bješe svijet u liku,
    na rijeci škrt, u glasu blag i pitom.

    Povukosmo se s kraja pram zreniku
    visoku, svijetlu, gdje naš pogled živi
    mogaše sve da ima na vidiku.

    Nasuprot baš, na zelenoj kadivi,
    pokazaše mi zbor velikih sjena,
    što im se duh u sebi i sad divi.

    Elektru vidjeh, a od društva njena
    Eneja, Hektor bijahu mi znani,
    oružan Cezar sokolovih zjena.

    Kamilu vidjeh, a na drugoj strani
    Pentesileju; uz kralja Latina
    kcer Laviniju sjedec. Tu su zbrani

    i Brut, što nekoc izagna Tarkvina,
    Lukrecija, Kornelija i ine,
    dok sama vidjeh uskraj Saladina.

    Kad malo digoh vjeðe vrh množine,
    ugledah meštra onih, koji znaju,
    gdje sjedi usred mudre družbe njine.

    Svi mu se dive, svi mu casti daju;
    Sokrata vidjeh do njeg i Platona.
    Demokrita, kom svijet je po slucaju,

    Diogena tu vidjeh, Cicerona,
    Talesov lik do Anaksagorina,
    Empedokla, Heraklita, Zenona,

    Dioskorida, znalca svih bilina;
    a vidjeh tu i Orfeja pjevaca,
    i Seneku moralista i Lina,

    Ptolomeja, Euklida mjeraca,
    Hipokrita, Galena, Avicennu,
    i Averrhoesa, velikog tumaca.

    Spomenut svaku ja ne mogu sjenu,
    jer moram hrlit zbog množine graðe,
    te pored stvari rijeci cesto venu.

    Šestina za dva smanjena se naðe,
    jer voð se stane drugamo da sprema,
    iz mirna zraka da u buran saðe;

    i ja se naðoh, gdjeno svijetla nema.




    PETO PJEVANJE

    Tako se spustih i prvoga kruga
    u drugi, manji prostorom, al' koji
    tim više jeci od placa i tuga.

    Tu Minos strašan, zubma rešec stoji,
    na pragu ondje grijehe ispitiva,
    sudi i šalje, repom pravdu kroji.

    To jest, kad duša, na nesrecu živa,
    tu stigne, sva se ispovijeda tada,
    a ovaj znalac svakog djela kriva.

    da joj u paklu mjesto, što joj spada:
    toliko, puta svije rep na tijelu,
    koliko treba stepena da pada.

    Pred sobom ima uvijek hrpu cijelu;
    po redu idu, da mu sud saznadu:
    kažu i cuju, i vec su u ždrijelu.

    »O ti, što ideš k ovom bolnom gradu«,
    zaviknu Minos, kad me okom srete,
    u službenom se prekinuvši radu,

    »pazi kud ideš i na cije svjete;
    ne gledaj, što su tu široki puti!«
    »Što viceš tako?« moj se voð uplete;

    »ti njegva puta usudnoga ne muti,
    jer tako hoce ondje, gdje se može
    što god se hoce; zato odsad šuti!«

    Sad stanu bolni zvuci da se množe
    u mojem sluhu; sad stigoh na pute,
    gdje mnogi jauk svu mi dušu prože.

    Do mjesta doðoh, gdje sva svijetla šute,
    što šumi kao more u oluji,
    kada ga vjetri s raznih strana mute.

    Pakleni vihar, što bez stanke huji,
    tu nosi duše u zamahu punu:
    muci ih, bije, vrtec ih u struji.

    Kad bure s njima na rub grotla grunu,
    stane ih vika uz kuku i lele,
    i onda božje velicanstvo kunu.

    Cuh, da su kazna takve suze vrele
    za one, što im grijeh puta gove
    i kojima su strasti razum splele.

    Ko cvorci kril'ma nošeni što plove
    zimi u jatu rastegnutu širom,
    tako i vjetar zle duhove ove

    vrti i nosi amo tamo virom;
    nema im nade, da ce ikad bijedu
    smanjiti, kamo l' pocinuti s mirom.

    I ko što ždrali u dugome redu
    plove, dok bolno glasovi im zvuce,
    tako i sjene placuci u jedu

    stižu, a ono zlo ih sobom vuce;
    pa rekoh: »Meštre, kakvi su to ljudi,
    koje toliko crni uzduh tuce?«

    »U skupu, što radoznalost ti budi,
    prva je«, rece »caricom se zvala
    nad mnoštvom raznih jezika i cudi.

    Take se oda bludu, da je dala
    uzakoniti, strast što gadna želi,
    ne bi li tako svoju ljagu sprala.

    Semiramis je; ona, povijest veli,
    naslijedi Nina, komu bješe ljubi;
    sultani su u njenu zemlju sjeli.

    Druga se, Dido, zbog ljubavi ubi,
    nevjerna rijeci, što je mužu dade;
    i Kleopatra bludom dušu zgubi.«

    Jelenu vidjeh, što tolike jade
    prouzroci, i Ahila junaka,
    koji na kraju zbog ljubavi pade.

    Tu bješe Paris, Tristan i još jaka
    ceta, i sve mi redom kaza sjene,
    zbog ljubavi što dopadoše mraka.

    Kada mi voða sve te drevne žene
    i vitezove imenova tako,
    svlada me žalost, mrak padne na mene.

    »Da mi je«, rekoh, »rijec prozborit kako
    sa onima u zagrljaju, koje,
    kako se cini, vjetar nosi lako.«

    A on ce: »Kad se približi to dvoje,
    ljubavlju njinom kumi ih i brati,
    i dozvat ce ih zaklinjanje tvoje.«

    Tada viknuh, cim ih vjetar k nama svrati:
    »O doðite nam, duše pune sjete,
    zborite s nama, nema l' tko da krati!«

    Ko golubovi, koje želja krete,
    što k slatkom gnijezdu s požudama svima
    držeci širom mirna krila lete,

    tako iz cete, gdje je Dido s njima,
    krenuše k nama po zraku opakom;
    toliku snagu zov milostan ima.

    »O dobri, mili stvore, što tim mrakom
    dolaziš k nama, kojih krv se proli
    omastivši i zemlju svojim znakom,

    mi bismo, da nas kralj svemira voli,
    molili za te, jer zbog zla nam jada
    srce te, vidim, samilosno boli.

    Je l' slušat vam il' zborit duša rada:
    mi cemo slušat ili zborit znati,
    dok vjetar šuti, kao evo sada.

    U primorskom me gradu rodi mati,
    gdje slazi Pad i poèinku se nada
    s pritoka družbom, što ga putem prati.

    Ljubav, što brzo nježna srca svlada,
    zanese ovog, da im draži želi,
    otete tako, da još srce strada.

    Ljubav, što ljubit ljubljenome veli,
    zanese mene svim, što njega krasi,
    i još joj, eto, cari nisu sveli.

    Ljubav nam žice istom smrcu zgasi;
    naš ce ubica pasti u Kainu.«
    Takvi su do nas dopirali glasi.

    Kad cuh te duše i svu muku njinu,
    ponikoh nikom, sve dok pjesnik cuta
    i ne rece mi: »Kud se mišlju vinu?«

    Odvratih na to: »O žalosti ljuta!
    Kolike slatke misli ih i snovi
    dovedoše do ovog bolnog puta!«

    Obratih im se tad uz uprt novi:
    »Franceska, placem s tvoje muke vajne
    i žalost mi se oko srca ovi.

    Al' reci mi: za vrijeme cežnje bajne,
    kako i gdje vam ljubav zgode dade,
    da svoje želje upoznate tajne?«

    A ona: »Vece boli ne imade,
    veæ sjecati se svojih sretnih dana
    u nevolji; i tvoj to voða znade.

    Al' ako li ti prva klica znana
    ljubavi naše pažnju tako mami,
    ispricat cu ti oka rasplakana.

    Citasmo jednom, da s' otmemo cami,
    o Lancelotu, kog je ljubav splela;
    bez svakog straha bijasmo i sami.

    Cesto se naša dva pogleda srela,
    i bljedilo nas uvijek posu živo,
    al' nas je samo jedna strana svela.

    Kad citasmo baš, kako je cjelivo
    ljubavnik onaj usta željkovana,
    ovaj, što zavijek sa mnom se vezivo,

    dršcuci mi dade cjelov sred usana.
    Svodnik je knjiga i njen pisac bio:
    vec ne citasmo dalje toga dana.«

    Dok jedan prica, drugi duh je lio
    toliko suze, da se od tog jada
    ko da cu umrijet obeznanih cio;

    i padoh ko što mrtvo tijelo pada.

    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://pipi.forumcroatian.com
    Sponsored content




    PostajNaslov: Re: Dante Alighieri   

    [Vrh] Go down
     
    Dante Alighieri
    Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
    Stranica 1 / 1.
     Similar topics
    -
    » Gremlins (1984) i Gremlins (1990)

    Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
     :: poezija članova :: poezija poznatih pjesnika-
    Forum(o)Bir: