Početna stranicaCalendarFAQPretraľnikČlanstvoKorisničke grupeRegistracijaLogin
studeni 2017
ponutosričetpetsubned
  12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
27282930   
CalendarCalendar
Similar topics
    Latest topics
    » O Tvorcu, andjelima i nebu
    sri srp 19, 2017 11:56 pm by Teodora

    » Pitanja ...
    pon sij 28, 2013 1:51 am by Darling

    » PiPi - poezija
    sub oľu 31, 2012 1:09 am by PiPi

    » Teodora i PiPi
    uto sij 31, 2012 2:27 am by PiPi

    » PiPi i William Shakespeare
    pon sij 23, 2012 4:25 pm by PiPi

    » Obavjesti...
    pet lis 21, 2011 12:11 am by PiPi

    » Rimarij....verzija za testiranje
    čet lis 13, 2011 10:25 pm by PiPi

    » Pitanja,odgovori, komentari...
    sub ruj 10, 2011 9:56 pm by PiPi

    » Zal Kopp, moja poezija
    pet srp 29, 2011 8:51 pm by PiPi

    » Herman Hese
    sub lip 04, 2011 3:01 pm by Teodora

    Online
    Ukupno je: 1 korisnik/ca online; 0 registriranih, 0 skrivenih i 1 gost.

    /

    Najviše korisnika/ca istovremeno online bilo je: 10, dana sri kol 23, 2017 7:59 am.
    FlagConter

    Share | 
     

     Pablo Neruda 1904-1973

    Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
    Autor/icaPoruka
    PiPi
    Admin
    avatar

    Broj postova : 240
    Reputation : 12
    Join date : 02.11.2010
    Age : 50
    Lokacija : Hrvatska

    PostajNaslov: Pablo Neruda 1904-1973   čet stu 04, 2010 10:30 pm


    100 soneta o ljubavi

    Matildi Urrutia

    Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
    osjetih pišući za te ove pjesme koje nazvah
    sonetima, mnogo sam trpio,ali
    radost poklona veća je nego livada
    Znao sam dobro i u početku
    da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
    pjesnici svih vremena
    odabirali rime što su zvonile poput srebra
    kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti
    sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk
    te opore i čiste tvari i takvi treba da stignu
    do tvog sluha. Ti i ja, hodajući šumom
    i pješčanom obalom, pored izgubljenih jezera
    pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
    čista drveta, grede izložene ljuljanju
    vode i nevremena. Od takva najnježnijeg iverja
    sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
    ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuće
    od četrnaest dasaka, da bi u njima živjele
    tvoje oči koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
    svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion
    sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
    jer si im ti darovala život.

    Jutro

    1.

    Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
    od svega što se rađa iz zemlje i traje,
    rijeci u čijem rastu sviće,
    u čijem ljetu planu svjetlo limunova.

    U tome imenu plove brodovi od drveta
    okruženi rojem vatre morske modrine,
    i ova slova su voda neke rijeke
    što utječe u moje zakrčeno srce.

    O ime otkriveno ispod puzavice
    kao da su vrata nepoznata tunela
    što se s mirisom sveta spaja!

    O, osvoji me svojim vrelim ustima,
    istraži me, ako želiš, svojim noćnim očima,
    ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.


    2.

    Ljubavi, koliko putova do jednog poljupca,
    kakva lutajuća samoća do tebe!
    Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
    U Taltalu još nije svanulo proljeće.

    Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
    sjedinjeni od odjeće do korijenja,
    sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
    sve dok ti i ja ne budemo zajedno.

    Misliti da je stajalo toliko kamenja
    koje nosi rijeka, ušće vode Boroa,
    misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

    ti i ja jednostavno morali voljeti,
    izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,
    sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.


    3.

    Opora ljubavi, ljubičice okrunjena trnjem,
    šipražje između mnogo strasti nakostrušeno,
    koplje bolova i krunico gnjeva,
    kojim si putem i kako pošla u moju dušu?

    Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,
    odjednom, između hladnog lišca mog puta?
    Tko ti označi korake koji te nose k meni?
    Koji cvijet, kamen i dim pokazaše moje boravište?

    Sigurno je da je drhtala stravična noć
    i zora ispunila sve vrčeve svojim vinom
    i sunce učvrstilo svoju prisutnost nebesku,

    dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano
    sve dok, sijekući svojim sabljama i trnjem,
    u mome srcu ne otvori užareni put.


    4.

    Sjetit ćeš se onog hirovitog klanca
    gdje su se uspinjali dršćući mirisi,
    s vremena na vrijeme ptica odjevena
    u vodu i tromost: a to je odjeća zime.

    Sjetit ćeš se darova zemlje:
    neobuzdana mirisa i zlatne gline,
    trave šipražja, mahnita korijenja,
    začarana trnja poput mačeva.

    Sjetit ćeš se rukoveti koju si donijela,
    rukoveti sjene i vode s tišinom,
    rukoveti kao što je kamen s pjenom.

    I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
    pođimo tamo gdje nas čeka ništa
    i nađimo sve što nas tamo očekuje.


    5.

    Da te takne noć, ni zrak, ni zora,
    samo zemlja, nevinost grozdova,
    jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
    blato i smole tvog mirisnog kraja.

    Od Quinchamalja gdje se rodiše tvoje oči
    do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
    ti si tamna glina koju poznajem:
    u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

    Možda nisi znala, Araukanko,
    i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
    srce se moje sjecalo tvojih usana,

    i bijah poput ranjenika na cestama
    sve dok nisam shvatio da sam našao,
    ljubavi, svoje područje cjelova i vulkana.


    6.

    U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
    i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
    možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
    zvono razbijeno i srce presječeno.

    Nešto iz daljine što mi se činilo
    tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
    krik prigušen beskrajnim jesenima,
    odškrinutom i vlažnom tminom lišca.

    Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
    grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
    i njen se bludeći miris verao po mom mjerilu,

    kao da me odjednom potražilo korijenje
    koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
    i zaustavih se ranjen skitničkim mirisom.


    7.

    “Poći ćeš sa mnom“ - rekoh - i nitko nije znao
    gdje i kako drhti moja bolna duša
    i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
    ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

    Ponovih: pođimo sa mnom, kao da već umirem
    i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
    nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
    O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

    Ali kad sam čuo tvoj glas kako ponavlja
    „Poći ćeš sa mnom“ - kao da si oslobodila
    i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina

    što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
    i ponovo na svojim ustima osjetih okus plamena,
    krvi i karanfila, kamena i paljevine.


    8.

    Kad tvoje oči ne budu imale boju mjeseca,
    dana s glinom, s radom ili s vatrom,
    kad ne bi zatočenu čuvala okretnost uzduha,
    kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

    kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
    u kome se jesen penje povijušama,
    da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
    mijesi noseći svoje brašno nebom,

    o ljubljena, ne bih te volio!
    U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
    i pijesak, i vrijeme, i stablo kiše,

    i sve živi zato da bih ja živio:
    ne odlazeći daleko mogu da vidim sve:
    u tvome životu vidim sve ono što je sivo.


    9.

    U udaru vala protiv nepokorna kamena
    svjetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
    i krug mora sužava se i postaje grozd,
    jedna jedina kap modre soli što pada.

    O blistava magnolijo oslobođena u pjeni,
    magnetična putnice čija smrt cvjeta
    i vječno se vraća da bude i ne bude ništa:
    razbijena sol, zaslijepljeni pokret morski.

    Sjedinjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
    dok more uništava svoje vječne kipove
    i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,

    jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
    od vode razbjesnjele i neprestana pijeska
    branimo jedinu i progonjenu nježnost.


    10.

    Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
    alat, tkanine i žito, breskve prozračne,
    podigli svoj prolazni kip.
    Prema valu upravlja suprotnu svježinu.

    More kupa glatka stopala utisnuta
    u oblik tek učinjen u pijesku
    i sada je njegov ženstveni oganj ruže
    tek mjehur na koji sunce i more nasrču.

    Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
    Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljeće.
    O lijepa, odsjaju nerazorive pjene,

    neka tvoji bokovi polože u vodu
    novu mjeru labuda ili žuta lopoča
    i neka plovi tvoj kip po vječnome kristalu.


    11.

    Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
    i ulicama hodam ne hraneći se, tih,
    kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
    tražim tekući zvuk tvojih koraka u danu.

    Izgladnio sam za tvojim smijehom što klizi,
    za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
    gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
    želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

    Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
    nos koji vlada na tvome oholom licu,
    želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

    i gladan idem i vračam se njušeći sumrak
    tražeći te, tražeći tvoje toplo srce
    kao neka puma u samoći Quitratue.


    12.

    Popuna ženo, putena jabuko, topli mjesece,
    gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
    kakvim se tamni sjaj otvara između tvojih stupova?
    Kakva drevna noć dira čovjeka svojim čulima?

    Jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
    sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
    ljubiti je borba bljeskova
    i dvaju tijela jednim medom poražena.

    Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
    tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sićušna sela,
    i oganj genitalni preobražen u slast

    juri osjetljivim putovima krvi
    sve dok se ne sruši kao karanfil noćni,
    sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.


    13.

    Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,
    nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,
    nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
    ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.

    Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu
    i izraslo unaprijeđeno sretnim godinama,
    kada je žito udvostručilo tvoje grudi
    ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.

    O, hljeb je tvoje čelo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
    hljeb koji jedem, rođen sa svjetlom svakog jutra,
    ljubljena, topla zastavo pekarnica,

    vatra ti dade poduku krvi,
    od brašna si naučila da budeš sveta,
    od hljeba si primila govor i miris.


    14.

    Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
    Moram ih brojati i hvaliti jednu po jednu:
    drugi ljubavnici žele živjeti s nekim očima,
    ja cijelim biti samo tvoj vlasuljar.

    U Italiji su te nazivali Meduzom
    zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
    Zovem te: čupava moja i razbarušena:
    i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

    Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
    ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
    ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

    u svijet mračan na svim svojim putovima
    što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
    dok se sunce ne popne na toranj tvoje kose.


    15.

    Već odavno te zemlja poznaje:
    jedra si kao hljeb ili drvo,
    tijelo si i grozd sigurne tvari,
    teška si kao akacija, sočivo zlaćeno.

    Ne postojiš samo zato što si oči lete
    i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
    već i zato što su te od gline umijesili i ispekli
    u Chillanu, čađavoj peci od opeka.

    Bića se rasipaju kao zrak ili voda i studen
    i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
    kao da su prije smrti bila usitnjena.

    Ti ćeš pasti sa mnom kao kamen u raku
    i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
    zemlja ce i dalje živjeti zajedno sa nama.


    16.

    Ljubim komad zemlje koji si ti,
    jer u poljanama planetarnim
    nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
    umnožavanje svemira.

    Tvoje beskrajne oči svjetlo su koje imam
    sjaja rasutih zvijezda,
    koža tvoja drhti kao što drhte putovi
    kojima meteor putuje u kiši.

    Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
    od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
    od toliko gorućeg svjetla kao med u sjeni

    tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
    i tako prelazim vatru tvog oblika ljubeći te,
    malu i planetsku, golubicu i geografiju.


    17.

    Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
    ili strijela karanfila koji pronose oganj:
    volim te ko što se vole neke mračne stvari,
    potajno, između sjene i duše.

    Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
    u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
    i hvala tvojoj ljubavi u tijelu mi taman živi
    gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

    Volim te ne znajući kako, ni kada, ni odakle,
    volim te izravno bez problema i gordosti:
    tako te volim jer ne znam voljeti drukčije,

    nego na taj način na koji nisam i nisi,
    blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
    blizu da ti se oči sklapaju s mojim snom.


    18.

    Planinama ideš kao što stiže lahor
    ili bujica što izvire iz snijega
    i tvoja uzdrhtala kosa potvrđuje
    visoke šare sunca u šikarju.

    Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tijelo
    kao na neku malu i beskrajnu amforu
    u kojoj voda mijenja odjeću i pjesmu
    na svaki prozračan pokret rijeke.

    U brdima stari put ratnika,
    a dolje pomamna blista kao sablja
    voda između zidina pomamnih ruku,

    sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
    stručak ili munju nekog modrog cvijeta
    i neobičnu strijelu nekog divljeg mirisa.
    19.



    Dok te golema pjena Crnog otoka,
    modra sol i sunce u valovima kupaju,
    promatram kako leti osa
    zaokupljena medom svoga svemira.

    Stiže i dolazi smirujući svoj let ravan i zlatokos
    kao da skliznu s neke nevidljive žice
    otmjenost plesa, žeđ njenog pojasa,
    i ubojstva zloćudnog žalca.

    Od petroleja i naranče je njena duga,
    i poput aviona istražuje u travi,
    sa šumom klasja leti i nestaje,

    dok ti izlaziš iz mora, naga,
    i vračaš se svijetu puna sunca i soli,
    statua blistava i sablja od pljeska.
    20.



    Ružna moja, ti si kesten raščešljani,
    lijepa moja, divna si poput vjetra,
    ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
    lijepa moja, cjelovi su ti svježi kao lubenice.

    Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
    Majušne su kao dvije mjerice žita.
    Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
    goleme tornjeve tvoje suverenosti.

    Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
    lijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
    val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:

    ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
    lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na čelu,
    ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.
    21.



    O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
    da ne patim više ni časa bez proljeća,
    prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
    sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

    Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
    sva vrata zatvori svojom kosom,
    a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
    zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

    što traci između lišca noći tvoje ruke,
    dodir pšenice koji mi prenosiš,
    uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

    O, ljubljena i ništa više no sjena
    u koju me pratiš u svojim snovima
    i govoriš mi vrijeme svjetlosti.
    22.



    Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
    ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajući te, kentaurko,
    u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
    bila si jedino miris žitarica koje volim.

    Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižući pehar
    u Angolu, na svjetlosti lipanjskog mjeseca,
    ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
    u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

    Volio sam te i ne znajući, tražio sam tvoje sjecanje,
    ulazio u puste kuće s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
    Ali, znao sam već kakva jesi. Odjednom,

    dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
    pred mojim si očima bila, vladala si i vladaš.
    Kao lomača u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.
    23.



    Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
    jasmin udvostruči svoju zvjezdanu tajnu,
    i strašne ljubavi meke i ciste ruke
    dadoše mir mojim očima i sunce mojim čulima.

    O ljubavi, kako odjednom. iz odrpina
    sagradila si zgradu slatke postojanosti,
    porazila si nokte zloćudne i zavidne
    i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.

    Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
    dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
    vrijeme ne najavi za nas konačnu ružu dana.

    Bez tebe, bez mene i svijetla nećemo postojati:
    tada, sa one strane zemlje i sjene
    nastavit ce živjeti svjetlo naše ljubavi.
    24.



    Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
    popeše se kao pobjedničke pralje,
    i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
    more, lađa i dan prognaše se zajedno.

    Dođi da vidiš trešnje vode zvjezdane
    i okrugao ključ hitrog svemira,
    dođi da dirneš vatru časovite modrine,
    prije nego što se potroše njene latice.

    Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
    prostor otvoren vrlinama vjetra
    sve dok ne otkrije posljednje tajne pjene.

    I između tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
    gube se naše oči jedva predskazujući sile
    zraka, ključeve podmorske.
    25.



    Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
    teturao sam ulicama i stvarima:
    ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
    svijet je bio od zraka koji je čekao.

    Upoznao sam salone pepeljaste,
    tunele nastanjene mjesečinom,
    hangare okrutne koji su se opraštali,
    pitanja što su ustrajala u pijesku.

    Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
    palo, napušteno i propalo,
    sve bijaše neotuđivo strano,

    sve bijaše tuđe i ničije,
    dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
    ne ispuniše jesen darovima.
    26.



    Ni boja strašnih prudova Iquique,
    ni ušće Rio Dulce de Guatemala
    nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
    tvoj stil velikog grožđa i tvoja usta gitare.

    O srce, o moja iz sve ove tišine,
    od vrhova gdje su vladale penjačice
    do opustjelih ravnica platine,
    u svakoj čistoj domovini ponovila te zemlja.

    Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
    ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
    ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,

    kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
    Chillana brane u tebi svoje područje
    proglasivši zakone šumskog mjeseca.
    27.



    Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
    glatka, zemaljska, malena, obla i prozračna,
    imaš crte mjeseca, putove jabuke,
    gola si tako tanka kao golo žito.

    Gola si tako modra kao noć na Kubi,
    na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
    gola si tako žuta i neizmjerna
    kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

    Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
    obla, tanka, ružica sve dok se ne rodi dan
    i dok se ne povučeš u podzemlje svijeta

    kao u dugačak tunel odječe i djela:
    tvoja se svjetlost gasi, odijeva se i ostaje bez lišca
    i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.
    28.



    Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
    mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
    rat sa svojim cokulama krvavim,
    ili dan i noć klasa.

    Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
    violine prolazne jeseni izbodene,
    radost je ponavljala usne kaleža,
    bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

    U svim republikama razvijao se vjetar
    svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
    i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

    Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
    U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
    ljubav sa svim zakonima rose.
    29.



    Stižeš iz siromaštva koliba juga,
    krajeva tvrdih sa potresom i studeni
    što su nam, kad i bogovi silazili u smrt,
    dali u svojoj glini lekciju života.

    Ti si konjic od gline crne i poljubac
    tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
    golubica sumraka što je letjela neprestano.
    škrabica sa suzama našeg jednog djetinjstva.

    Djevojko, sačuvala si svoje srce siromaha,
    tabane siromaha navikle na kamenje,
    usta sto nisu uvijek imala hljeb i užitak.

    Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:
    na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
    zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, družice.
    30.



    Od arhipelaga imaš vlakna tise,
    meso stvoreno vjekovima vremena,
    vene koje poznavahu more drveta,
    zelenu krv palu s neba na sjecanje.

    Nitko neće podići izgubljeno mi srce
    između toliko korijenja, u gorkoj svježini
    sunca umnožena surovim bijesom vode,
    amo živi moja sjena koja ne putuje sa mnom.

    Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
    nastanjen i okrunjen perjem i drvima
    ja osjetih miris lutajućih gajeva,

    nađoh taman med koji upoznah u šumi,
    i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
    što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.
    31.



    Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
    krunim te, mala vladarice mojih kostiju
    i ne može ti nedostajati ova kruna
    koju je stvorila zemlja sa balzamom i lišcem.

    Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
    odande donijesmo glinu koja nam teče u krvi,
    lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
    uplašeni silno da ce zatvoriti tržnicu.

    Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
    tvoje oči skriše na Jugu svoje korijenje,
    srce je tvoje kao golubica škrabice,

    tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
    tvoji su poljupci grozdovi s rosom
    i uza te živim zajedno sa zemljom.
    32.



    Kuca ujutro sa nejasnom istinom
    ponjava i perja i početak je dana
    bez smjera, lutajuća kao uboga lađa,
    između horizonta, reda i snova.

    Stvari kao da žele ostaviti tragove,
    privrženost bez cilja, hladna naslijeđa
    papiri skrivaju zgužvane vokale
    htjelo bi vino u boci slijediti svoje jučer.

    Gospodarice, prolaziš dišući ko pčela,
    dirajući područja izgubljena u sjeni,
    osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.

    I tada se ponovo podiže svjetlost:
    stvari se pokoravaju vjetru života
    i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.
    Podne
    33.



    Ljubavi, sada idemo kuci
    gdje se (ladolež) uspinje stepenicama:
    prije nego što stigneš već je u tvojoj sobi
    golo ljeto s nogama kozje krvi.

    Naši skitnički poljupci obiđoše svijet:
    Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
    Cejlon, golubicu zeleni Yang Tse koji odvaja
    drevnim strpljenjem dane od noći.

    I sad se, ljubljena, vračamo morem koje šumi
    ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
    gnijezdu dalekog proljeća,

    jer ljubav ne može letjeti ne zaustavljajući se:
    zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
    i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.
    34.



    Ti si kći mora i sestričina mažuranu,
    od čiste je vode tijelo tvoje, plivačice,
    kuharice, krv ti je kao živa zemlja
    i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

    K vodi ti idu oči i podižu valove,zemlji
    tvoje ruke i skače sjemenje,
    tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
    u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

    Najavo, tvoje tijelo siječe tirkiz
    koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
    tako da preuzimaš sve ono što postoji

    i najzad spavaš okružena mojim rukama
    što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
    povrće, alge i trave: pjenu tvojih snova.
    35.



    Odletjela ti je ruka u dan, s mojih očiju
    svijetlo ude kao otvoreni grm divlje ruže.
    Pijesak i nebo kucahu kao neka
    najviša košnica presječena u tirkizu.

    Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
    pehare i uljanice pune žuta ulja,
    krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
    ljubav: žlice je čuvala tvoja čista ruka.

    Veće je otišlo. Noć je spustila tajnovita
    na čovjekov san svoju nebesku čahuru.
    Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.

    I vrati se tvoja ruka s leta leteći
    da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
    na moje oči koje je progutala sjena.
    36.



    Srce moje, kraljice (nacave) i celera:
    leopardu mali i konca i luka:
    rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
    ruže od voska, od vina i od ulja,

    od češnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
    od modre tvari upaljene u tvojim rukama
    i seoba i seljenja od snova do salate,
    reptila savijenog poput gumena crijeva.

    Ti podižeš miris svojom kosilicom,
    ti rukuješ sapunima u pjeni,
    ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

    ti koja se služiš znakom mog rukopisa
    i nalaziš u pijesku moje bilježnice
    izgubljena slova što tražaše tvoja usta.
    37.



    O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
    posjećuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
    dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
    bijednih zidova zatvorenog srca.

    Nitko neće znati da je jedino nježnost
    sagradila kristale tvrde poput gradova
    i da je krv otvarala tunele zlosretne,
    a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

    I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
    bijahu nasljedstvo života, sveti
    darovi kiše i prirode

    koja prima i uzdiše trudnoću sjemenja,
    tajnu oluju vina u podrumima,
    bljesak žita u tlu.
    38.



    Tvoja kuca zvoni kao vlak u podne,
    zuje ose, pjevaju (tignjevi),
    slap nabraja činjenice rose,
    tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.

    Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
    stiže kao pastir fućkajući svoj brzojav
    i između dvije smokve zelena gasa
    uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.

    Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni placa,
    ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
    čuje se jedino razgovor vodopada i lavova

    i ti koja se uspinješ, pjevaš, trčiš, koracaš, silaziš,
    sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vračaš se,
    ili si otputovala i zna se da počinje zima.
    39.



    Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
    korijenje polijevajući ruže zapletene,
    sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
    u sveopćem miru prirode.

    Motika i voda kao tvoje životinje
    slijede te žderući i ližući zemlju
    i tako je kao da radeći oslobađaš
    plodnost, žestoku svježinu karanfila.

    Ljubav i čast pčela tražim za tvoje ruke
    koji u zemlju miješaju svoje prozračno pleme,
    čak i mome srcu otvaraju svoje ratarstvo,

    zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
    koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaća
    vodu dubrava vodenu tvojim glasom.
    40.



    Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,
    drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
    i južnome području, s mora i kamenja,
    Matildo, prešla si podne.

    Bila si natovarena cvijećem željezovitim,
    algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
    još bijelim i raspuklim od proždiruće soli
    i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.

    Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.
    tvoje nokte ponuđene u suncu tvojih prstiju,
    usta tvoja rasipna za svu radost,

    ali za moju kuću u blizini bezdana
    daj mi izmučeni sustav tišine,
    zastavu mora zaboravljenu u pijesku.
    41.



    Nevolje mjeseca siječnja kada ravnodušno
    podne određuje svoje jednadžbe na nebu,
    tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu
    ispunja zemlju sve do azurnih granica.

    Nevolje ovog vremena nalik na grožđe
    maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
    zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
    sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

    Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
    pokopano u praskavom svijetlu siječnja,
    sazrjet će, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

    Jadi će biti podijeljeni: duša će poželjeti
    udarac vjetra i dom će ostati čist
    sa svojim svježim hljebom na trpezi.
    42.



    Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,
    skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena
    čiju svjetlost meda na obori nered:
    sačuvala je svoju čistoću pravokutnika.

    Pucketa, da, čas je poput vatre ili pčela
    i zelen je zadatak da utone u listove,
    sve dok gore u visini lišce ne bude
    iskričavi svijet koji se gasi i šapuće.

    Žeđ vatre, pomamna gomila ljeta
    koje podiže Raj s nekim listovima,
    jer zemlja mračna lica ne priznaje patnje.

    nego svježinu ili oganj, vodu ili hljeb za sve
    i ništa neće smjeti razdvojiti ljude,
    jedino sunce ili noć, mjesec ili klasje.
    43.



    Tražim tvoj znak medu ostalima,
    u oštroj i valovitoj rijeci žena,
    pletenice, oči tek utonule,
    bjesne noge što posrću ploveći u pjeni.

    Odjednom mi se čini da spazih tvoje nokte,
    duguljaste, utakle, nećake neke trešnje,
    zatim tvoja je kosa što prolazi i čini mi se
    da vidim kako u vodi tvoj lik od lomače gori.

    Gledah, ali nijedna ne imaše kucaj tvog srca,
    svijetlo i mračnu glinu iz šume koju si donijela,
    nijedna nije imala tvoje malene uši.

    Ti si jasna i potpuna i jedina medu svima
    i tako s tobom idem prelazeći i ljubeći
    široki Mississipi ženstvenog ušća.
    44.



    Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
    jer živjeti je nemoguće na dva načina,
    riječ je samo krilo tišine,
    a vatra čuva polovinu studeni.

    Volim te da bih te počeo voljeti,
    da bih ponovo počeo beskraj,
    da te ne bih prestao voljeti nikada:
    zato te još uvijek ne volim.

    Volim te i ne volim, kao da imam
    u svojim rukama ključeve sreće
    i nesigurnu sudbinu nesretnika.

    Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
    Zato te volim kada te ne volim
    i zato volim kada te volim.
    45.



    Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
    jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
    i čekat ću te kao na nekoj stanici
    kad negdje daleko usnu vlakovi.

    Nemoj otići ni samo na sat, jer tada,
    u tom satu, spoje se kapi nesanice
    i možda ce sav dim što traži svoju kuću
    doći da ubije i moje izgubljeno srce.

    jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
    jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
    ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

    jer u tom času otići ćeš tako daleko
    da ću obići zemlju ispitujući
    hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
    46.



    Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih
    u rijekama i različitim rosama,
    odabranih jedino onu koju sam ljubio
    otada spavam jedino s tamom.

    Između valova jedan val, i drugi,
    zeleno more, zelena studen, zelena grana,
    odabrah samo jedan jedini val:
    val neodoljivi od tvoga tijela.

    Sve kapi i sve korijenje,
    sve zrake svjetlosti dođoše,
    dođoše da me vide prije ili kasnije.

    Htjedoh za sebe tvoju kosu,
    sve zrake svjetlosti moje domovine
    odabrah jedino tvoje divlje srce.
    47.



    Želim te vidjeti iza sebe na grani.
    Malo po malo pretvorila si se u plod.
    Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
    pjevajući svojim slogovima soka.

    I tu ćeš biti najprije mirisni cvijet,
    u statuu poljupca pretvorena,
    sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
    ne odobre slast i milinu.

    Vidjet ću na grani tvoju kosu,
    tvoj zrak koji sazrijeva u lišcu,
    približavajući listove mojoj žeđi,

    i ispunit ce moja usta tvojim sokom
    poljubac koji je iznikao iz zemlje
    tvojom krvlju zaljubljena ploda.
    48.



    Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
    jedna jedina kap mjesečine u travi,
    idući ostavljaju dvije sjene združene,
    jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

    Od svih istina izabrali su dan:
    ne svezaše se nitima nego mirisom
    i nisu razbili ni mir, ni rijeci.
    Sreća je prozirni toranj.

    Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
    noć im poklanja svoje sretne latice,
    oni imaju pravo na sve karanfile.

    Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
    rađaju se i umiru više puta dok žive,
    imaju vječnost prirode.
    49.



    Danas je: sve jučer propalo je
    između prstiju svijetla i očiju sna,
    sutra će doći zelenim koracima:
    rijeku zore ne zaustavlja nitko.

    Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
    ni oči tvojih snova, ljubljena.
    Ti si drhtaj vremena što prolaziš
    između uspravnog svjetla i tamna sunca,

    i nebo sklapa nad tobom svoja krila
    dižući te i noseći prema mojim rukama
    točnom, tajnovitom milošću:

    i zato pjevam danu i mjesecu,
    moru, vremenu i svim planetima,
    tvome dnevnom glasu i tvojoj noćnoj puti.
    50.



    Cotapos reče da tvoj osmijeh pada
    poput sokola s nekog opornog tornja
    i, istina je, prelaziš lišce svijeta
    jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

    što pada i siječe i iskaču jezici rose,
    vode dijamanata, svjetlo sa svojim pčelama
    i tamo gdje je živjela tišina sa svojom bradom
    praskaju granate od sunca i zvijezda,

    i ruši se nebo sa noću sjenovitom,
    gore na mjesečini zvona i karanfil
    i trče i jure konji sedlarski:

    jer si malena kao što jesi
    puštaš da padne smijeh s tvog meteora
    zadivljujući njime ime prirode.
    51.



    Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu
    grom i jedna srebrna munja
    što pade s neba i razbi se o vrh
    i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

    Samo u visinama, gdje je snijeg na lišću,
    rađa se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
    To je osmijeh zraka oslobođena u visini,
    nasljeđe araukansko, ljubavi moja.

    Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
    sjeći noževima sjenu svog osmijeha,
    noć, jutro i među podneva,

    i neka skaču u nebo ptice lišće
    kad kao jedina svjetlost rasipna
    tvog osmijeh razbije drvo života.
    52.



    Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
    tvoj glas rasipa sito dana,
    govore borovi svojim zelenim jezikom:
    cvrkuće svaka ptica zime.

    More puni svoje podrume koracima,
    zvonima, lancima i jecajima,
    zvekeću kovine i oruđe,
    zvone kotači karavane.

    Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
    tvoj glas u letu točan poput strijele
    i spušta se tvoj glas s bremenitošću kiše,

    tvoj glas rasiplje najviše sablje,
    vraća se tvoj glas natovaren ljubicama
    i zatim me prati nebom.
    53.



    Tu je hljeb i vino i stol i soba,
    muka čovjekova, žena i život:
    tome je mjestu težio vrtoglavi mir,
    od tog je mjesta gorjela zajednička rana.

    Slava tvojim rukama što lete spremajući
    bijele ishode pjesme i kuhinje,
    zdravo potpunosti tvojih nogu hitrih,
    živjela plesačice koja plešeš s metlom.

    One divlje rijeke s vodama i prijateljima,
    ona izmučena zastava od pjene,
    ona zapaljiva saća i hridine

    danas su ovaj mir tvoje krvi u mojoj,
    to korito zvjezdano i modro poput noći,
    ta jednostavnost nježnost bez kraja.
    Večer
    54.



    Blistavi razumu, jasni demone
    apsolutnog grozda ravnog podneva,
    ovdje smo najzad bez samoće i sami,
    daleko od bunila divljega grada.

    Kad čista linija okruži svoju golubicu
    i vatra odlikuje mir svojim hranom
    ti i ja podižemo taj nebeski plod.
    Razum i ljubav žive nagi u ovom domu.

    Bijesni snovi, rijeke gorke sigurnosti,
    odluke tvrde od sna nekog čekića
    padoše u dvostrukom peharu ljubavnika.

    Sve dok se u ravnoteži ne uzdigoše, blizanci,
    razum i ljubav kao dva krila.
    Tako je sazdana prozračnost.
    55.



    Trnje, razbijena stakla, bolesti i plac
    opsjedaju danju i noću med sretnika
    i ne pomaže ni toranj, ni putanje, ni zidovi:
    nevolja se ispriječila pred mirom usnulih,

    bol se penje i spušta i približava svoje žlice
    i nema čovjeka bez takva gibanja,
    nema rođenja, nema ni krova, ni bedema:
    treba računati s tim da se to dešava.

    Ni u ljubavi ne pomažu sklopljene oči,
    duboke postelje, daleko od ranjenika,
    od onog što malo po malo osvaja svoju zastavu.

    Jer život udara kao kolera ili rijeka
    i otvara tunel krvareći gdje na nas vrebaju
    oči jedne beskrajne obitelji bolova.
    56.



    Navikni se da vidiš iza mene sjenu
    i neka ti ruke izađu iz mržnje prozračne,
    kao da su u jutru mira bile stvorene:
    sol ti, ljubavi moja, dade kristalni razmjer.

    Zavist pati i umire, sa mojom se pjesmom iscrpljuje.
    Jedan po jedan izdišu tužni joj kapetani.
    Ja kažem ljubav i svijet nastanjuju golubovi.
    Svaki od mojih slogova donosi proljeće.

    I tada ti, rascvjetana, srce, ljubljena,
    na mojim očima, kao nebesko lišce,
    jesi i gledam te nagnutu na zemlji.

    Vidim kako ti sunce prenosi grožđe na lice,
    motreći visinu prepoznajem ti korake.
    Matildo, ljubljena, dijademe, dobrodošla!
    57.



    Lažu ti što su ti rekli da sam izgubio mjesec,
    ti što su prorekli moju budućnost pješčanu,
    rekli su tolike stvari ledenim jezicima:
    htjedoše zabraniti cvijet svemira.

    >>Neće više pjevati buntovni jantar
    sirene, ima još jedino puk.<<
    I žvakahu svoje neprestane papire
    želeći zaborav za moju gitaru.

    I ja im bacih u oči zasljepljujuća koplja
    naše ljubavi što prikovaše tvoje srce i moje,
    tražio sam jasmin, tragove tvojih stopa,

    izgubih se noću bez svjetla pod tvojim vjeđama
    i kad me obavi svjetlost ponovo se rodih,
    gospodar vlastite tmine.
    58.



    Između sabljetina knjiškog željeza
    prolazim kao daleki mornar
    koji ne poznaje uglove i pjeva,
    jer je tako i kao da nije tako.

    Sa izmučenih arhipelaga ponesoh
    svoju harmoniku s olujama i rafalima lude kiše
    i jednu sporu naviku prirodnih stvari:
    oni odrediše moje šumsko srce.

    I kad su zubi književnosti
    bili spremni da prožderu moje časne pete,
    pođoh i ne znajući, pjevajući s vjetrom

    prema kišnim hambarima svog djetinjstva,
    prema studenim šumama neopisiva juga,
    tamo gdje se moj život ispuni tvojim mirisom.
    59.



    Ubogi pjesnici koje život i smrt
    progone istom sjenovitom upornošću
    i zatim bubu pokriveni bešćutnim sjajem,
    predani ritualu i zubu pogrebnom.

    Oni - tamni kao kamenčići - sada
    iza oholih konja ispruženi idu
    i konačno njima upravljaju nametljivci,
    između grobara, da bi spavali bez spokoja.

    Uvjereni da je mrtvac zaista mrtav
    pretvaraju sahranu u bijednu svečanost
    s puranima, svinjama i ostalim govornicima.

    Čekali su njihovu smrt i zatim je uvrijediše:
    samo zato što su mu usta zatvorena
    i ne mogu više potvrditi svoj pjev.
    60.



    Tko me je htio raniti povrijedio je tebe,
    udarac otrova protiv mene upravljen
    prolazi kroz mene između mojih djela
    i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.

    Ne želim vidjeti, ljubavi, na rascvjetanom mjesecu
    tvog čela mržnju kako me vreba.
    Ne želim da u tvom snu tuda zloba
    zaboravi svoju beskorisnu krunu noževa.

    Kuda idem slijede me gorki koraci,
    gdje se smijem grimasa strave podražava mi lice,
    gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.

    To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade život:
    to je prazna odjeća što me, hroma, slijedi
    kao ptičje strašilo s osmijehom koji krvari.
    61.



    Ljubav je vukla svoj rep od bolova,
    svoju dugu i statičnu munju od trnja
    zatvorismo oči da nas ništa,
    da nas nikakva rana ne rastavi.

    Za taj plac nisu krive tvoje oči:
    tvoje ruke ne zariše tu sablju:
    noge tvoje nisu tražile ovaj put:
    mračni med dostiže tvoje srce.

    Kad nas je ljubav kao beskrajni val
    bacila u tvrdi kamen,
    umijesila nas je jednim jedinim brašnom,

    i pade bol na drago slatko lice
    i tako se u svjetlu otvorenog doba
    posvetilo ranjeno proljeće.
    62.



    Jao meni i nama, ljubljena
    htjeli smo samo ljubav i da se volimo,
    i između toliko patnje bijaše određeno
    da samo nas dvoje budemo povrijeđeni

    Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
    Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
    i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
    sve dok kroz prozor nije ušla mržnja.

    Mrze oni što nisu voljeli našu ljubav,
    ni ijednu drugu ljubav, nesretni
    ko stolice u izgubljenom salonu,

    sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
    a prijeteće lice koje su imali
    ne zgasne u ugašenom sumraku.
    63.



    Ne prođoh samo zemlje gdje je solni kamen
    kao jedina ruža, cvijet pokopan u moru,
    već i do obala rijeka koje režu snijeg.
    Korake moje poznaju gorke visine planinske.

    Zamršen, siktavi kraju moje divlje domovine
    lijane čiji se smrtni poljubac veže u šumi,
    vlažna tužaljko ptice što izvire bacajući svoje drhtavice,
    o kraju bolova izgubljenih i placu nemilosrdni!

    Nisu moji samo otrovna koža bakra
    ili salitra ispružena poput snježna kipa
    već i vinograd, trešnja koju nagradi proljeće

    moji su, i ja pripadam kao crni atom
    jalovim zemljama i jesenjem svjetlu na grožđu,
    ovoj metalnoj domovini na tornjevima snijega.
    64.



    Od tolike ljubavi moj život postade ljubičast
    i pođoh od nemila do nedraga, kao slijepa ptica,
    sve dok ne stigoh do tvog prozora, prijateljice moja:
    ti si tada čula zvuk razbijena srca

    i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,
    nestvaran i ne znajući padoh prema tornju žita,
    pojavih se da bi živio između tvojih ruku,
    podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.

    Nitko ne može reći to što ti dugujem, jasno je
    to što ti dugujem, ljubavi, i jeste kao korijen
    rođen u Araukaniji, to što ti dugujem, ljubljena.

    I bez sumnje je zvjezdano sve što ti dugujem,
    to što sam ti dužan zdenac je šumskog područja
    u kome vrijeme sačuva svoje skitničke munje.
    65.



    Matildo, gdje si? Osjetih, tamo dole,
    između kravate i srca, gore,
    neku sjetu između rebara:
    zato jer si odjednom bila odsutna.

    Nedostajalo mi je svijetlo tvoje snage
    i gledao sam, proždirući nadu,
    gledao sam prazninu, a to je kuća bez tebe,
    ostadoše samo tragični prizori.

    Tako je šutljiv taj krov koji osluškuje
    kako padaju kiše, drevne i bez lišća,
    i perje i sve ono što je noć zatvorila:

    i tako te čekam kao sama kuća,
    vratit ćeš se da me vidiš i nastaniš.
    I dok se ne vratiš boljet će me prozori.
    66.



    Ne volim te zato jer te volim
    i od ljubavi do nevoljenja stižem
    i do čekanja kada te ne čekam,
    srce mi prolazi od zime do plamena.

    Volim te jedino zato jer te volim,
    mrzim te beskrajno i mrzeći te molim
    i mjera moje ljubavi skitničke
    jeste da ne vidim i volim kao slijepac.

    Možda ce izjesti januarsko svjetlo,
    surova mu zraka, cijelo moje srce
    i ukrasti mi ključ spokojstva.

    U ovoj prici umirem samo ja
    i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
    jer te ljubim, ljubavi, krvlju i vatrom.
    67.



    Velika kiša juga padala je na Isla Negru
    kao jedina kaplja prozračna i teška,
    prima je more i otvara svoje studeno lišće
    i zemlja razumije vlažnu sudbinu pehara.

    Dušo moja, daj mi svojim poljupcima
    gorku vodu ovih mjeseci, med područja,
    miris okupan tisućama usana neba,
    sveto strpljenje ovog mora u zimi.

    Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,
    pripovijeda voda dugi šum prizorima,
    i nebo dolje raste dodirujući korijenje.

    Tako dan plete i raspliće svoju nebesku mrežu
    s vremenom, solju, šapatom, rastom i putovima,
    ženom, muškarcem i zimom na zemlji.
    68.



    Djevojčica od drveta ne dođe hodajući:
    sjedila je odjednom tamo na opekama,
    staro cvijeće mora pokri njenu glavu,
    njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja.

    Gledala je od tamo naše živote otvorene,
    postojanje i kretanje i kruženje zemljom,
    i dan koji skida boju svojih postepenih latica.
    Bdjela je, ne vidjevši nas, djevojčica od drveta.

    Djevojčica okrunjena drevnim valovima
    gledala je od tamo svojim razbijenim očima:
    znala je da živimo u nekoj dalekoj mreži

    vremena i vode, valova, zvuka i kiše,
    ne znajući živimo li, ili smo iz njenih snova.
    To je priča o djevojčici od drveta.
    69.



    Možda ne biti znači biti bez tebe,
    da ne ideš režući podne
    kao modri cvijet, da ne koračaš
    kasnije između magle i opeka,

    da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
    koje drugi, možda, neće vidjeti da je raslo
    kao rumeno porijeklo neke ruže,
    i da ne postojiš, najzad, da nisi došla

    opora, uzbudljiva, da upoznaš moj život vjetra,
    i otada postojim jer ti postojiš,
    i otada jesam, jesi i jesmo,
    u za ljubav bit ću, bit ćeš, bit ćemo.
    70.



    Možda sam ranjen, a da ne krvarim
    jednom od zraka tvoga života
    i posred šume zaustavlja me voda:
    kiša koja je pala sa svojim nebom.

    Zatim dodirujem prokislo srce:
    tamo znam da tvoje oči prodiru
    u prostrano područje mog bola
    i šapat sjene sam se podiže:

    Tko je? Tko je? Ali bijaše bez imena
    list ili tamna voda što drhti
    posred šume, gluha, i na putu,

    i tako, ljubavi, doznah da sam bio ranjen
    i nitko nije govorio, jedino sjena,
    noć koja je lutala, jedino poljubac kiše.
    71.



    Od bola do bola prelazi ljubav otoke svoje
    i postavlja korijenje koje zatim natapa plač,
    i nitko, nitko ne može umači koracima
    srca koje trči šutljivo i krvoločno.

    Tako ti i ja tražimo pukotinu, drugu planetu
    gdje sol neće moći dirnuti tvoju kosu,
    gdje boli neće moći rasti mojom krivnjom
    i gdje ce živjeti hljeb bez agonije.

    Planeta zapletena u lišcu i daljini,
    pustoš, kamen suh i nenastanjen,
    svojim vlastitim rukama htjeli smo sagraditi

    tvrdo gnijezdo, bez nevolje, bez rane i bez riječi,
    no ljubav ne bijaše takva, tu je sumanuti grad
    u kome ljudi polako na balkonima blijede.
    72.



    Ljubavi moja, zima se vrača u svoje kasarne,
    zemlja učvršćuje svoje žute darove
    i prelazimo rukom preko dalekog mjesta
    na kosi geografije.

    Pođimo! Danas! Naprijed, kotači, brodovi, zvona,
    avioni čelični od dnevnog beskraja
    prema svadbenom mirisu arhipelaga,
    po longitudinalnom brašnu užitka!

    Pođimo, ustani i okiti se i popni se,
    i sjedi i trči i cvrkući sa zrakom i sa mnom,
    uđimo u vlakove Arabije i Tocopilla,

    tek da bi smo odselili prema dalekoj peludi,
    prema probadajućim selima od prnja i gardenija
    u kojima vladaju ubogi bez cipela.
    73.



    Možda ćeš se jednom sjetiti onog oštrog čovjeka
    koji je poput noža izišao iz tmine
    i koji je znao prije no što smo znali:
    vidje dim i odluči da bukne vatra.

    Blijeda žena crne kose
    iziđe kao ulovljena riba iz bezdana
    i između to dvoje podigoše protiv ljubavi
    stroj naoružan bezbrojnim zubima.

    Čovjek i žena zatriješe planine i vrtove,
    siđoše k njivama, uzveraše se na zidove
    i podigoše na brda svoje grozne topove.

    Ljubav je tada znala da se zove ljubav
    i kada podigoh oči do tvoga imena
    odjednom tvoje srce odredi moj put.
    74.



    Put okupan vodom kolovoza
    blista kao presječen za puna mjeseca,
    u jasnoj svjetlosti jabuke,
    posred voća jeseni.

    Magla, prostor ili nebo, skitnička mreža dana
    raste sa hladnim snovima, zvucima i ribama,
    para otoka napada krajinu
    i drhti more pod svijetom Chilea.

    Sve se povlaci kao kovina i skriva se
    lišce, zima prikriva svoje potomstvo
    i slijepi smo, neprestano, jedino slijepi.

    Samo prikovani za riječno korito koje čuva
    tajnu kretanja, rastanaka, putovanja i puta:
    zbogom, kaplju suze prirode.
    75.



    Ovo je kuća i more i zastava.
    Lutasmo iza drugih dugih zidova.
    Ne nađosmo vrata, ni zvuka
    poslije odsutnosti kao poslije mrtvih.

    I na kraju kuća otvori svoju tišinu,
    ulazeći da gazimo ostavljeno,
    mrtve štakore, prazno zbogom,
    vodu što je plakala u cijevima.

    Plakala je, plakala kuća noću i danju,
    jecala s paucima, pritvorena,
    rasuše se njene crne oči,

    i sada je, odjednom, vračamo životu,
    nastanjujemo je, ali nas ne prepoznaje:
    treba da cvjeta, ali se ne sjeća.
    76.



    Diego Rivera strpljenjem medvjeda
    tražio je smaragd šume u slikarstvu
    ili rumenicu, žestoki cvijet krvi,
    skupio je svjetlo svijeta na tvojoj slici.

    Slikao je odlučan oblik tvoga nosa,
    iskru tvojih divljih zjenica,
    nokte što raspaljuju zavist mjeseca,
    Stavi ti dvije glave vulkana jarko crvena

    od vatre, ljubavi i plamena araukanskog,
    i iznad obraza koje pozlati glina
    pokri te kacigom neobuzdana požara

    i ostadoše tamo tajno ulovljene
    oči mi na svojoj potpunoj kuli: tvojoj kosi.
    77.



    Danas je danas s težinom prohujala vremena,
    s krilima svega što će tek biti sutra,
    danas je Jug mora, staro doba vode
    i zadaća nekog novog dana.

    Tvojim ustima podignutim k svijetlu ili mjesecu
    pridružiše se latice istrošena dana,
    i jučer stiže žureći svojom tamnom ulicom
    da bismo se sjetili njegova mrtvoga lica.

    Danas, jučer i sutra jedu se hodajući,
    pojedimo dan kao goruću kravu,
    naše stado čeka sa svojim izbrojenim danima,

    no svoje brašno baci vrijeme u tvoje srce,
    moja ljubav sagradi peć od gline Temuca:
    jer si ti kruh svagdanji za moju dušu.
    78.



    Nemam: nikada više, i nemam: uvijek. Na pijesku
    pobjeda ostavi noge izgubljene.
    Ubogi sam čovjek određen da ljubi bližnje.
    Ljubim te. Ne znam tko si. Ne dajem, ne prodajem trnje.

    Netko će možda znati da nisam pleo vijence
    krvave, da sam se borio s porugom,
    da sam doista ispunio plimu svoje duše.
    I da sam podlost plaćao golubicama.

    Ne poznajem: nikada, jer drugačiji
    bijah, jesam i bit ću, u ime
    svoje nestalne ljubavi proglašavam nevinost.

    Smrt je samo kamen, kamen zaborava.
    Volim te i ljubim radost na tvojim usnama.
    Donesimo drva. Zapalit ćemo vatru u planini.
    Noć
    79.



    Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
    i neka zajedno u snu razbiju tmine
    kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
    protiv gustoga zida okupanog lišca.

    Prolazu noćni, crna žeravko sna
    što hvataš niti zemaljskoga grožđa
    točnošću nekog neredovita vlaka
    što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.

    Zato me, ljubavi, veži za čipkasti pokret,
    za postojanost što kuca u tvojim grudima
    krilima nekog labuda ispod vode,

    da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
    naš san odgovorio jednim jedinim ključem
    i samo jednim vratima koja zatvori tama.
    80.



    S putovanja i bola vratih se, ljubavi moja,
    tvom glasu, tvojoj ruci što dira žice gitare,
    vatri koja prekida jesen poljupcima
    i kruženju noći na nebu sumračnom.

    Za sve ljude svijeta tražim kruh i carstvo,
    tražim zemlju za sve ratare bez sreće,
    i da se ne nada nitko miru moje krvi i pjeva.
    Ali bez tvoje ljubavi ne mogu a da ne umrem.

    Za sve to svira valcer jasnog mjeseca,
    i pjesma gondolijera u bodi gitare
    sve dok mi umorna glava ne klone sanjajući:

    jer sve su nesanice mog života zamrsile
    ovu sjenicu gdje ti ruka živi i leti
    čuvajući tu noć putnika usnuloga.
    81.



    Sada si moja. Počivaj svojim snom u mom snu.
    Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
    Noć se okreće na svojim nevidljivim kotačima,
    a ti si uza me čista mira ko jantar uspavani.

    Nijedna neće, ljubavi, spavati s mojim snovima.
    Ići ćeš, ići ćemo zajedno vodama ovog vremena.
    Nijedna neće putovati sjenom zajedno samnom,
    samo ti, uvijek živa, uvijek sunce i mjesec.

    Sada su ruke tvoje otvorile nježne šake,
    ispustile nježne znakove, a ne zna se kamo,
    tvoje se oči sklopiše kao dva siva krila,

    dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:
    noć, svijet i vjetar raspliću svoju sudbinu
    i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.
    82.



    Ljubavi moja, zatvorivši ova noćna vrata
    molim te, ljubavi, da pođeš u tamni prostor:
    zatvori snove i uđi s nebom u moje oči,
    prostri se u mojoj krvi kao široka rijeka.

    Zbogom, zbogom okrutna jasnoćo koja ode
    padajući u vreću svakoga prošlog dana,
    zbogom svakoj zraci (narace) ili sata,
    zdravo, zdravo sjeno, nestalna pratilice!

    Na ovom brodu ili vodi, smrti ili novom životu,
    još jednom sjedinjeni, usnuli i uskrsnuli,
    mi smo samo vjenčanje noći u krvi.

    Ja znam tko živi ili umire tko se budi
    ili odmara, ali tvoje srce poklanja
    u mojim grudima darove svitanja.
    83.



    Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
    nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
    dok rasplićem svoje brige
    ko mreže zapletene.

    Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
    ali tijelo ti diše tako napušteno,
    tražeći me uzalud, dopunjujući moj san
    kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

    Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
    al od onih granica izgubljenih u noći,
    od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

    nešto ostaje i vodi nas svijetlu života
    kao da je pečat sjene obilježio
    vatrom svoja tajnovita stvorenja.
    84.



    Još jednom, ljubavi, mreža dana gasi
    djela, kotače, vatre i hropac rastanka,
    i noći predajemo pšenicu povijenu
    koju je podne primilo od svijetla i od zemlje.

    Samo mjesec posred svoje čiste stranice
    podržava stupove širokog ušća neba,
    postojbina usvaja tromost zlata
    i ruke tvoje polako pripremaju noć.

    O ljubavi, o noći, o kupolo zatvorena rijekom
    neprobojnih voda i u sjeni neba
    što odvaja i potapa svoje olujno grožđe,

    sve dok ne budemo jedini taman prostor,
    kalež u koji pada nebeski pepeo,
    kaplja u bilu spore i duge rijeke.
    85.



    S mora prema ulicama juri skitnička magla
    kao para goveda pokopanog u studen,
    dugi jezici vode skupljaju skrivajući
    mjesec što nam životima obeća postati nebeskim.

    Rana jeseni, piskutavo srce lišća
    kad iznad sela drhte tvoje zastave
    pjevaju lude žene opraštajući se s rijekama
    i konji ržu i ržu sve do Patagonije.

    Na tvome licu večernja povijuša
    koja tiho raste nošena ljubavlju
    do glasnih potkova neba.

    Saginjem se nad vatrom tvog noćnog tijela
    i ne volim ti samo njedra nego i jesen
    što prosiplje u magli prekomorsku krv.
    86.



    O, južni križu, djetelino mirisnog fosfora,
    s četiri poljupca danas probi tvoja ljepota,
    prepriječila je sjenu i moj šešir:
    okrugao mjesec šetao je po studeni.

    Tada, s ljubavlju mojom, s ljubljenom, o dijamanti
    modroga inja, vedrino nebeska, zrcalo,
    ti si se pojavila i noć se ispuni
    s tvoja četiri podruma uzdrhtala od vina.

    O ustreptalo srebro ribe sjajne i čiste,
    zeleni križu, peršinu blistave sjene,
    krijesnico na jedinstvo neba osuđena,

    počivaj u meni, sklopimo naše oči.
    Na jedan trenutak spavaj s ljudskom noći.
    Upali u meni svoja četiri zvjezdana broja.
    87.



    Tri morske ptice, tri munje, troje škare
    presjekoše hladno nebo prema Antofagasti
    i zato ostade samo uzdrhtali zrak,
    sve je treperilo kao ranjena zastava.

    Samoćo, daj mi znak svog neprekidnog projektila,
    jedva da si put okrutnih ptica
    i kucanje što nesumnjivo prethodi
    medu i glazbi, moru i rođenju.

    (Samoća koju podržava postojano lice
    kao težak cvijet raširen bez prestanka,
    sve dok ne obuhvati čistu množinu neba.)

    Letjela su hladna krila mora, Arhipelaga
    u susret pijesku sjeveroistočnog Chillea.
    I noć je zatvorila svoj nebeski zasun.
    88.



    Vrača se mjesec Ožujak sa svojim skrivenim svjetlom
    i nebom se skližu beskrajne ribe,
    nestalan zemaljski dim napreduje oprezno
    i stvari jedna po jedna padaju u tišinu.

    Srećom, u toj krizi skitničke atmosfere
    združila si živote mora i plamena,
    žalobno gibanje broda zime,
    oblik koji je ljubav utisnula gitari.

    O ljubavi, ružo što je okupaše sirene i pjena,
    vatro što plešeš i ulaziš nevidljivim stubama
    i budiš krv u tunelu besanice,

    da bi se zatrli valovi na nebu,
    da bi more zaboravilo svoja dobra i lavove
    i da bi svijet pao u tamne mreže.
    89.



    Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
    želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
    da me još jednom dirne njihova svježina,
    da osjetim nježnost što izmijeni moju sudbinu.

    Hoću da živiš dok te, uspavan, čekam,
    hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
    da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
    i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

    Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
    a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
    zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,

    da bi dostigla sve što ti ljubav moja naređuje,
    da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
    da bi smo tako upoznali i razlog mome pjevanju.
    90.



    Pomislih da ću umrijeti, osjetih blizinu studeni
    i od svoga života ostavih samo tebe:
    usta ti bijahu dani i noći moje zemaljske,
    a tvoja koza republika koju mi poljupci stvoriše.

    U ovome trenutku gotovo je s knjigama,
    prijateljstvom i blagom zgrtanim bez predaha,
    s prozračnom kućom koju smo skupa sagradili:
    sve prestade da postoji osim tvojih očiju.

    Jer ljubav je, dok nas život progoni,
    naprosto visoki val iznad valova,
    ali jao kad smrt stigne i kucne na vrata.

    Ostaje samo tvoj pogled za toliku prazninu,
    samo tvoja svjetlost da se ne bude više,
    samo ljubav tvoja da zatvori sjenu.
    91.



    Pokrivaju nas godine kao sitna kiša.
    vrijeme je beskrajno i jalovo,
    pero soli dira tvoje lice
    i kapi su izgrizle moju odjeću:

    ne razlikuju vrijeme u mojim rukama
    ili let naranče u tvojima:
    snijegom i motikom probija život:
    tvoj život koji je život moj.

    Moj život koji ti dadoh puni se
    godinama, kao volumen nekog grozda.
    Vratit će se grožđe zemlji.

    A tamo dolje vrijeme će i dalje postojati
    i nadati se i padat će kiša na prah
    željno da izbriše i samu odsutnost.
    92.



    Ljubavi moja, umrem li, a ti ne umreš,
    ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
    ne ostavimo bolu odviše prostora:
    nema života do ovoga koji živimo.

    Prah u žitu, pijesak u pijesku,
    vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
    odnio nas je kao ploveće sjeme.
    Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

    Ovu livadu na kojoj se nađosmo,
    o maleni beskraju, vračamo,
    ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

    I kao što nije imala rođenja,
    ni smrti nema i kao duga rijeka
    mijenja jedino zemlje ili usne.
    93.



    Ako se jednog dana tvoja njedra zaustave,
    i nešto prestane teći goreći u tvojim žilama,
    ako ti glas s usana siđe i ne bude riječ,
    ako ti ruke zaborave letjeti i usnu,

    Matildo, ljubavi, neka ti usne budu malo otvorene
    jer ovaj posljednji poljubac mora trajati sa mnom,
    mora ostati zauvijek nepomičan na tvojim ustima
    da bih ga tako sačuvao u svojoj smrti.

    Umrijet ću ljubeći ti luda i hladna usta,
    grleći izgubljeni grozd tvoga tijela,
    tražeći svjetlo tvojih sklopljenih očiju.

    I tako, kad zemlja primi naš zagrljaj
    otići ćemo spleteni u jednoj jedinoj smrti
    da bismo zauvijek živjeli vječnost jednog poljupca.
    94.



    Umrem li nadživi me s toliko čiste snage
    da probudiš bijes bljedila i studeni,
    podigni s juga na jug nerazorive oči,
    od sunca do sunca da zvone ti usta gitare.

    Neću da oklijevaju ni smijeh, ni tvoji koraci,
    ne želim da umre moje nasljeđe radosti,
    ne kucaj o moje grudi, ja sam odsutan.
    Živi u mojoj odsutnosti kao u nekoj kući.

    Odsutnost je kuća toliko velika
    da ćeš u nju ući preko zidova
    i objesiti slike o zrak.

    Odsutnost je kuća toliko prozirna
    da ću te bez života vidjeti kako živiš
    i, budeš li trpjela, ljubavi, umrijet ću ponovo.
    95.



    Kao mi, tko se ljubio? Tražimo
    drevni pepeo spaljenoga srca
    i tamo neka padaju redom naši poljupci
    sve dok ne uskrsnu nenastanjeni cvijet.

    Ljubimo ljubav što pojede svoj plod
    i siđe na zemlju s licem i vlašću:
    ti i ja smo svjetlost koja se nastavlja,
    njen neslomljivi i osjetljivi klas.

    Ljubavi koju zakopa toliko hladna vremena,
    i snijeg i proljeće i zaborav i jesen,
    približimo svjetlo jedne nove jabuke,

    svježine otvorene jednom novom ranom,
    kao da drevna ljubav stupa u tišini
    po vječnosti sahranjenih usta.
    96.



    Razmišljam, ovo doba u kome si me voljela
    nestat će zamijenjeno nekom drugom modrinom
    i druga koža bit će na istim kostima
    i druge oči vidjet će proljeće.

    Nitko od onih što su svezali ovaj čas,
    od onih koji su razgovarali s dimom,
    ni vlade, ni trgovci, ni prolaznici,
    neće i dalje plesati na svojim koncima.

    Nestat će okrutni bogovi s naočalama,
    dlakavi mesožderi s knjigom,
    lisne uši i pipipaseyros.

    I kad svijet bude tek ispran
    rodit će se u vodi druge oči
    i niknut će pšenica bez suza.
    97.



    Treba letjeti u ovom vremenu, ali kamo?
    Bez krila i aviona letjeti bez sumnje:
    već su prošli koraci bez pomoći
    i nisu podigli noge putnika.

    Treba letjeti u svakom času
    poput orlova, muha i dana,
    treba pobijediti oči Saturna
    i podići tamo nova zvona.

    Sad nisu dovoljne cipele i ulice,
    sada ne služi zemlja lutalicama,
    sada je korijenje prešlo noć

    i ti ćeš se pojaviti na drugoj zvijezdi,
    sasvim sigurno privremena,
    na kraju pretvorena u divlji mak.
    98.



    Ova riječ, ovaj papir ispisan
    tisućama ruku jedne jedine ruke,
    ne ostaje u tebi, ne služi snovima,
    u zemlju pada i tamo se nastavlja.

    Nije važno hoće li se svjetlo ili hvala
    uliti ili izliti iz pehara
    ako su bili snažan drhtaj vina,
    ako ti je usta obojila krasnica.

    Ne želi više kasni slog
    ono što privlači i povlači hrid
    mojih uspomena, uzbuđena pjena

    želi pisati jedino tvoje ime.
    I makar o njemu šuti moja mračna ljubav
    kasnije će ga izgovoriti proljeće.
    99.



    Doći će drugi dani, razumjet će se
    tišina bilja i planeta
    i koliko će se čistih stvari desiti!
    Violine će imati miris mjeseca!

    Kruh će tada biti kao ti što jesi:
    imat će tvoj glas, tvoje žitno porijeklo
    i druge će stvari tvojim glasom govoriti:
    izgubljeni konji Jeseni.

    I ako ne bude kako je suđeno
    ljubav će ispuniti velike bačve
    kao da je drevni med pastira,

    a ti u prahu mog srca
    (gdje će biti beskrajna skladišta)
    ići ćeš i vračati se među lubenice.
    100.



    U središtu zemlje odvojit ću
    smaragde, da bih te ugledao
    i ti ćeš stajati poput klasja
    s perom vode glasničke.

    Kakav svijet! Kakav duboki peršin!
    Kakav brod što plovi u milini!
    I ti, možda, i ja, možda topaz!
    Neće biti više diobe u zvonima.

    Bit će samo zrak potpuno slobodan,
    jabuke nošene vjetrom,
    sočna knjiga u sjenici,

    i tamo gdje mirišu karanfili
    stvorit ćemo odoru što će se oprijeti
    vječnosti nekog pobjedničkog poljupca.





    Pablo Neruda:
    "Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan."
    [Vrh] Go down
    Korisnički profil http://pipi.forumcroatian.com
     
    Pablo Neruda 1904-1973
    Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
    Stranica 1 / 1.
     Similar topics
    -
    » Košarka - općeniti topic

    Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
     :: poezija članova :: poezija poznatih pjesnika-
    Forum(o)Bir: